Srodna duša

Čuo sam za nju,
sanjao je čak i u snu.
Pričali su o njoj svi,
i vjernici i nevjernici.

Stanovala je ona u nepoznatom kraju,
vjerojatno predaleko, čak u raju.
Nedonhvatljiva je ona bila,
tajnovitija nego šumska vila.

Srodnom dušom su je zvali,
i svi su kao znali,
što je, gdje je, kakva je,
al je nitko nikad vidio nije.

O čem onda pričate ljudi,
srodna duša da ljubav probudi ?!
Ako je nitko vidio nije,
nije li to dio vaše umne iluzije ?!

A onda je jednog dana,
zakucala na vrata mog stana,
U srcu su se vrata otvorila,
srodna duša se na njima stvorila.

Al nije ona zakucala i došla izvana,
već je izašla izmmog stana,
a stan, to je moje srce bilo,
sad je zbilja što se nekad snilo.

Da, srodna duša nije nešto izvana,
u našim srcima je od ljubavi tkana,
da isplete nas kao mirišljave cvijete,
što zrakom na vjetru polete,
u sve naše svijete,
od kojih smo stvoreni,
da bi bili voljeni,
da bi ljubav sebi dali,
da bi u ljubavi sa drugima cvali….

… da bi sebe srodnom dušom zvali !

Damir Barušić