Veliki dio vremena svog života proveo sam doživljavajući Zivot kao nešto što je obojano crno
bijelom bojom. Ili je ovako ili je onako. Ili je gore ili je dole. Ili je desno ili je lijevo. Ili je vjera ili je znanost.
Ili je moje ili je tvoje.
I tako u nedogled.
I često sam mijenjao crnu i bijelu boju. Jednu krajnost sa drugom.
To me je još dodatno zbunjivalo.
Kako sad da ima tako “tvrdo” uvjerenje da je nešto nekakvo, a onda se sve to promjeni i bude kontra ?!
Tako su me učili, takve sam imao primjere u životu i tako sam se i ja često ponašao.
Dok nisam otkrio da život nije ishod nego proces.
Da je život nešto što istovremeno stvaramo i doživljavamo.
Da svaka osoba nosi u sebi svoj svemir u kojem plovi samo njoj poznatim kozmičkim bespućima.
Da u svakom tom svemiru ima bezbroj boja i da se puno istih boja opisuju različitim imenima.
Da svaka osoba ima svoje filtere kojim opaža, svoju ranu koju iscjeljuje, svoje porive koji je inspiriraju, svoje puteve kojim kroči, svoje cipele koje samo nju žuljaju na taj način, svoje radosti i slatkoće.
Da je svaka osoba unikat kojom se Život kiti i diči u svom savršenstvu.
Da Život svoj život živi kroz sve nas.

Da mi jesmo taj Život.

Damir Barušić