Ja se čudim mnogim stvarima.
Čudim se tmurnom, teškom, mokrom oblaku. I onom bijelom, pufastom, laganom.
Čudim se gusjenici, zelenoj. A tek leptiru ! Hej, nastao od one gusjenice???

Plavi, žuti, jednobojni, raznobojni, sa šarama i krugovima, crtama i točkicama.
Čudim se i drvetu. Kako li samo stoji tu, gotovo nepomičano, a opet sokovi kolaju njime. Stvara si lišće. Nisam siguran jel to njegovo ili je lišće nešto samostalno što se rađa, kako taj dio odumire i ponovo se rađa, a korjenje ostaje. Čudo, baš čudo. I otkud listu boja. Ma znam, onaj klorofil ili kako već i to nešto, ali te boje, taj ciklus, meni je to čudo.

A zvijezde??? Bože, to je neviđeno. Koliko ih ima, koliko su daleko, koliko su stare, koliko su teške. I kako ih malo vidimo. Kako smo samo mi sićušni u odnosu na njih. Koje su to brzine kretanja. Vrat me zaboli od glednja u noćno nebo. I mozak od tih brojki.
Čudo mi je more. Valovi. Njihova buka. I tišina bonace. Ono kotrljanje kamenčića. Miris soli. Pa si legnem na njega, drži me i podupire. Tako nježno, a opet ogromno je, strah me dubine i snage koju ima.

Životinje su posebna priča. Koliko ih samo ima. Koliko vrsta. Sa perjem, dlakama, bez ičega.
Najviše se čudim njima da nisu osvetoljubive, ne zamjeraju, ne uzimaju si više nego im je potrebno, ne provode vrijeme opterečujući se prošloću i budućnošću. Doista ne brinu. Samo žive. Plaču ako ih boli, uživaju u odmaranju, bore se ako su ugrožene. Ali nisam vidio da pate. Osim onih nekoliko pripitomljenih koje smo mi ljudi naučili patnji. Gotovo najviše me fasciniraju da ih ima toliko, a ne stvaraju i ne ostavljaju za sobom nikakvo smeće. Čudo su.

A ljudi?
I oni su čudo. Čudo nad čudesima. Svak je poseban. I onaj dobar i onaj zao, bića su Života. Još nisam pronašao i upoznao dvije iste osobe. Pa i oni najistiji koji se rode kao blizanci imaju barem nešto različite interesire, percepciju.
Što li su sve ljudi izmislili? Velika je moć čovjeka.

Največe čudo je ipak čovjek.
Veče čudo i od zvijezda. Jer sa zvijezdama znaš kada i gdje će pojaviti i kada će nestati. Sa čovjekom nikad ne znaš.
Pa i oni predvidljivi su nestalni. A neshvatljivi skroz. Ne znaš gdje mu je početak, a gdje kraj. Ne znaš da li će mu neka navika ostati trajno ili će je već sutra promjeniti. Ne znaš hoće li mu uvjerenje koje mu je danas najbitnije, sutra možda biti nebitna stvar.
Malo ga interesiraju igračke, malo ljudi, malo novci, malo moć, malo ovo i ono.
Preživljavanje ga izgleda najviše interesira. I strah.

Čudni su i čudo ljudi.
Kao da ima nešto u njima da stalno se bore, a htjeli bi biti mirni.
Stalno se svađaju, a htjeli bi se grliti.
Stalno rade ono što ne vole, a pričaju o onome što bi htjeli.
Toliko toga su napravili, izumili, promjenili.
Sad valjda samo trebaju još čudo.

Čudo čuđenja koliko toga ima lijepog.
Čudo čuđenja kontrastu ljepome. Jer to lijepo vidimo tek kada je pozadina nelijepa.
Čudo čuđenja što sudjeluju u svemu tome.
Čudo čuđenja da je običan dan, najveličanstveniji događaj u njihovom životu.
Čudo čuđenja da su dio Života.
Čudo čuđenja da su Život.
Čudo čuđenja da smo živi upravo sada i da je to najznačajna činjenica u našem životu.
Jer čuda se pojavljuju i nestaju.

Damir Barušić