Samo danas je današnji dan.
Jučer postoji samo u našem sjećanju.
Sutra postoji samo u našem nadanju.
Vremenu nismo gazde. Vrijeme teče bez obzira htjeli mi to ili ne, sviđalo se nama ili ne.
Jedino što možemo je živjeti u vremenu na način da nam bude malo bolje ili malo lošije.
Jedino što možemo učiniti je da energiju koju emitiramo, naše misli, emocije, riječi i djela budu danas mrvicu više u veselim bojama.
Bojama koje nam se sviđaju, vesele nas.
Boje koje potiču druge na iznanađenje, entuzijazam, inspiraciju. Boje od kojih se osmjehujemo i kojima mamimo osmjeh na umornom licu našeg prijateljice, susjede, roditelja, djeteta, partnerice, partnera.

Dopustite si povjerenje.
Budite vjernik.
Jesmo li u vjeri, ako smo prestrašeni?!
Budite duhovni. Jesmo li duhovni ako se bojimo nekih pojedinaca, nekih ishoda, nekih mogućnosti?!
Imajte malo više povjerenja u doktore, naučnike, automehaničare, fizičare, sociologe, psihologe, čistače ulica, inžinjere, frizere.
Vjerujete malo više u ljudsku dobrotu.
Zar doista znate više o liječenju bolesti od liječnika, zar doista znate više o popravku pumpe za gorivo u autu od automehaničara, zar se doista znate ošišati bolje od frizera, zar doista znate više od astronauta, pilota, istraživača, ljudi koji su izumili čudesa, ljudi koji rade i vide svaki dan ono što vi niste možda nikada?!
I opet, svi smo mi pomalo i doktori sami sebi, automehaničari za svoj auto i sami si uređujemo kosu, ali pustimo stručnjacima da znaju malo više od nas.
A mi budimo prije svega, malo više ljudi, Sa malo više suosjećanja. Za sebe i druge.

Ako doista vjerujemo u Boga, ako vjerujemo u Svjesnost, Život, Svjetlo, Svemir, Cjelovitost, Ljubav, možemo li biti stalno zabrinuti, u grču, u nepovjerenju, u strahu da li će zlo prevladati dobro?!
Zar je Bog tako slab, a đavol tako jak?! Zar je Svjetlo tako slabo, a tama tako jaka?! Zar je Ljubav tako slaba , a strah tako jak?!
Pri tom ne mislim da jedno isključuje drugo, da smo samo od jednoga. Ne. Nismo samo od jednoga, u nama su podjednako i Anđeo i vrag. I Ljubav i strah. I Svjetlo i tama.
Podjedanko jesu kao potencijal, ali ono što mi izražavamo, onime što mislimo, osjećamo, govorimo i radimo, time bojamo svoj život i živote drugih više šarenilom ili sivilom. Više radošću ili tugom.

Sjetite se najbitnijeg.
Prvi korisnik svake dobre ili loše misli, emocije, riječi i djela smo mi sami.
Svaka stanica našeg tijela korisnik je onoga što mi mislimo, osjećamo, govorimo i radimo.
Možemo li bilo kome, svojim najdražima ili potpunome strancu dati bilo što osim onoga što je u nama?!
Možeš li ikome dati šnitu kruha, ako je sam nemaš!?
Možeš li ikome dati zrnce Ljubavi, ako nemaš to zrnce u sebi!?

Nemojte pasti u zamku da morate biti najljubavnija, najpozitivnija, najsvetija osoba.
Budite samo mrvicu više dobra osoba za sebe i druge danas.
Pa onda probajmo svi zajedno biti mrvicu više bolji za sebe i druge sutra.
Kada dođe.
Ako nam dođe.
Jer ono što imamo je vrijeme današnjeg dana.
Koje možemo obojiti bojom kojom želimo.
Ja uvijek navijam za radosne boje.
Od kojeg će dječje oko zaiskriti.
Od koje će se bakica ganuti.
Od koje ćemo svi skupa biti mrvicu više u Ljubavi.

Ako i dalje nakon ovog teksta ne možete biti tu mrvicu više u Ljubavi, a pokušali ste mnogo puta, možete me nazvati na 091 797 0 343, možemo kratko popričati što još možete poduzeti 🙂

Damir Barušić