Smrt je najveća tabu tema svih nas pojedinačno i čovječanstva u cjelini.
Seks je druga najveća tabu tema. Ovog puta nećemo o seksu, već o smrti, ali su te dvije teme itekako duboko isprepletene.
Zašto je smrt takva tabu tema?
Zašto je se svi toliko plašimo?
Zašto je toliko mistična?
Zašto se o njoj ne razgovara kao i o svim drugim temama o životu iako je smrt jedino izvjestan događaj koji ne možemo izbjeći i navrati prije ili kasnije u svačiji život?!

Tema smrti mističnija je i strašnija u onim dijelovima svijeta koji su vezani uz tumačenje života koji se proteže između rođenja kao dolaska tijela na ovaj svijet i umiranja kao odlaska tijela sa ovog svijeta. Dakle, identificiramo se ‘življenjem’ kroz tijelo i njegovim postankom živimo, a nestankom umiremo.

U kulturama ili pojedincima koji svoj život ne povezuju isključivo sa fizičkim tijelom već sa duhom/dušom koji se utjelovio u tijelo ili kroz tijelo, smrt tijela se ne doživljava toliko odvojeno od života već život ima neprekinuti kontinuitet koji može i ne mora izražavati kroz tijelo.

Moj doživljaj života puno je bliže ovom drugom vjerovanju jer smatram da je sam Život nemoguće poništiti pa ne može ni nastati jer kontinuiramo postoji mijenjajući svoje oblike izražavanja.

Mislim da u ovome i leže svi odgovori na postavljena pitanja.

Što smo više vezani uz identifikaciju života uz tijelo( i pripadajuću osobnost) tema smrti nam je sve više teška, sve se je više plašimo i izbjegavamo jer u tom slučaju mi nestajemo. A to je za onoga tko se identificira sa tijelom i osobnošću preteška spoznaja.

Ti ljudi iako o smrti ne pričaju i potiskuju njen dolazak žive uglavnom opterećeni njome i sve rade kako bi je izbjegli. Pa se život svodi na to kako smrt izbjeći a ne kako živjeti život.

U ‘izbjegavanju’ smrti pronalaze se različiti načini: djeca, ugled, materijalna ostvarenja i sl, nešto što će ostati i nakon što ‘umru’.

Živeći život na način da ‘pokušamo izbjeći’ smrt stvara grč i radost življenja.

Bi li svijeta nestalo da danas umremo?
Bi li netko drugi umro da mi umremo zato jer baš nikako ne može bez nas?
Zašto dajemo toliko značaj svojem životu?
Živimo li mi uopće ili smo već pomalo mrtvi jer se živjeti bojimo, jer se stalno više ili manje bojimo da će smrt pokucati na naša vrata?!

Moje iskustvo oko ove teme se itekako mijenjalo kroz život. Od potpune izoliranosti te teme u životu u djetinstvu, a istovremeno jakog osjećaja straha od te teme i straha od bića/duhova/entiteta koje smo vjerujem više-manje svi proživljavali, a ponekad ipak osjećali njihovu prisutnost.

Kasnije kroz mladost ta tema se samo nadograđivala strahom od pakla koji mi se činio neizbježnim jer nikako nisam mogao zadovoljiti bezgrješnost koja se od mene tražila u vjeri koja mi je prezentirana. Pa je smrt izgledala još strašnijom jer je to značilo moment kada će početi moja najveća zamisliva patnja.

Ipak malo pomalo, svjesnost o nekom boljem, ljubavnijem poretku u životu i nakon njega počela se sve više pojavljivati pa je tako i strah sve više nestajao sve dok se nije pojavila i svjesnost o neprekidnosti života koji se manifestira kroz mnoge oblike pa tako i kroz mnoga tijela u kontinuitetu a kroz teme koja duša želi istražiti.

I tu prestaje traumatika smrti i više postaje izazov kako proživjeti život kroz ovo tijelo i osobnost koju trenutno imam na najbolji način na koji znam.

Ne mogu reći da živim potpuno bezbrižno i da dio mene ipak smrt ne oživljava još kao nešto mistično, ali to se uglavnom događa kada se i ja više idetificiram kao tijelo i osobnost nego kao duša i duh .

Dakle, na kraju, što bi bilo da danas umrem/umremo?!

Ništa, život bi se nastavio.

Čak da i ne vjerujemo u kontinuitet življenja, i da je to doista kraj sveg ‘ našeg’ života , ne bi li bilo lijepo da današnji dan proživimo veselo, radosno i bezbrižno jer nikad ne znamo kada ćemo završiti putovanje u ovom tijelu?

Živimo život kao da nam današnji dan posljednji, dijeleći ga na najradosniji način koji poznajemo sa sobom i svima koje ćemo dotaknuti danas svojim životom jer jedno je neizbježno štogod vjerovali: napustiti ćemo ovo tijelo i osobnost prije ili kasnije.

I ako želite ostaviti nešto iza sebe nek to bude radost, osmjeh, istina, autentičnost i vjerodostojnost koju ste živjeli.

Damir Barušić

 

.