Moje ranjeno dijete je iscijeljeno, zadovoljeno u svim aspektima i sada slobodno pleše u Životu.
Pjevuši njemu/nama najljepšu melodiju sreće, zeleno-ljubičastu pjesmicu o miru, slobodi, ljubavi.

Na mojem licu umjesto kiselkasto-slatkastog osmjeha dobivenog po nadanju boljeg života pojavio se osmijeh mira.

Mir, ta riječ toliko puta napisana, sada više nije slovo na papiru kojeg dozivam, nego blaženstvo koje prebiva u mojim stanicama.

Čežnja za zagrljajem više ne postoji. Grlim sve/te u punini svog srca nježnošću dječjeg osmjeha kada ugleda lice svojih bližnjih jer zna da će dobiti najiskreniju ljubav koju odrasla osoba poznaje. Ljubav prema malome i nemoćnome, ne tražeći ništa zauzvrat. Davanje bez očekivanja ičeg.
Zagrljaj ti dajem iz te ljubavi. Ljubavi postojanja i davanja Sebe.

Ograničenja tijelom i prostorom više ne postoje.
Broj brda i dolina koji nas fizički razdvajaju ne stvara prepreku intezitetu osjećaja bliskosti.
Ljubav trenutno dosegne gdje misao sleti.

Volim te ne zato jer ti voliš mene. Volim te jer je to najdivniji osjećaj koji je ikada nastao u meni.

Osjećam se predivno voleći.
Osjećam predivnost svog postojanja.
Srce treperi.
Treperi jer nikad do sad nije osjetilo takav podražaj.
Takav dodir nježnog poljupca i opojnog mirisa stapanja sa Životom.
Da, to je život. Život za kojim sam tragao.
Tu je.
I dijelim ga sa Tobom.

Damir Barušić

.

.