Netko se brani šutnjom, netko napadom, netko bijesom, netko vikom, netko plačem, netko strahom, netko okrivljavanjem drugih.  

Poriv za obranom na neki način proizlazi iz nekog našeg svjesnog ili nesvjesnog osjećaja krivnje, ne prihvaćanja sebe, sumnje u sebe. Kad smo načistu sami sa sobom, kad smo u miru sami sa sobom nemamo zašto i radi čega se braniti, nemamo zašto i kome se opravdavati. Ti napadi nas nekako ne dotiču na način da se „automatski“ branimo. Ne doživljavamo ih osobno već na neki način se suosjećamo sa napadačem. Svi smo mi ponekad oni koji napadaju i oni koji se brane, svi mi ponekad imamo potrebu istresti svoje „frustracije“, terete, svi se mi ponekad nađemo u situaciju da poslužimo nekome za istresanje  „tereta“. Sve je to ljudski i sve je to dio nas.

Ali što je sa našim istresanjem na same sebe. Od koga se i kako tada branimo? Od sebe samih? Gdje tada odlažemo terete istresanja?

Zar nam nije dosta „tuđih“ tereta, tereta života? Ili je pak sve to skupa začarani krug, pa kao da se ti tereti međusobno privlače, potiču, izazivaju. . A samo kroz pukotine tog začaranog kruga ispunjenog teretima proviruje, zaviruje, lakoća, radost, sreća, ljubav, pa se opet izgubi i nestaje, pa je tražimo, hvatamo, nastojimo zadržati da nam ne pobjegne kroz pukotine vlastitog sazidanog kruga.

Pa zašto ne bismo obrnuli tu priču,  zašto ne bismo pokretali jedan drugi začarani krug, pričali neku drugu priču sami sa sobom, sa životom, u kojem bi tereti i teškoće navratili povremeno da nas izazovu, protresu, potaknu . Zašto ne bismo poticali krug u kojem bi se radost, lakoća, sreća, prihvaćanje, ljubav nastavljali, lijepili, privlačili, izazivali, poticali.

Tko može pričati tu priču umjesto nas, tko može poticati naše krugove umjesto nas? Može život, neki drugi ljudi, nečiji drugi krugovi puni tereta? I uglavnom biva tako, dok ne shvatimo, ne postanemo svjesni vlastite snage, vlastite mogućnosti da sami možemo poticati i potičemo, možemo kreirati i kreiramo, možemo izazivati i izazivamo neke druge krugove naše vlastite i one tuđe.

Na nam je izbor što ćemo nastojati poticati, izazivati, privlačiti iako se čini da smo u svemu  tome ponekad nemoćni, da su krugovi jednostavno takvi kakvi jesu i da smo mi jednostavno takvi kavi jesmo.

Ali možemo puno……

Kad ne znamo bi li kudili ili pohvalili, pohvalimo

Kad ne znamo bi li vikali ili utješili, utješimo

Kad ne znamo bi li zavidili ili se radovali, radujmo se

Kad ne znamo bi li pomogli ili otišli, pomognimo

Kad ne znamo bi li zamjerali ili oprostili, oprostimo

Kad ne znamo bi li zahvalili ili ušutjeli, zahvalimo

Kad ne znamo bi li se naljutili ili nasmješili, nasmješimo se

Kad ne znamo bi li zagrlili ili okrenuli leđa, zagrlimo

i već smo započeli, potaknuli, onaj drugi krug, krug lakoće, mira,  radosti, prihvaćanja.

Vanja Štrmelj

Izvor: vanjastrmelj.simplesite.com