Kad je moj  pokojni djed izjavio na nekim obiteljskim okupljanjima:“Ja sam prijatelja tražio čitav život, ali ga nisam  našao. Nadam se da ćeš ti imati više sreće“, mislila sam : „Što ovaj bezveze trabunja?!“

Koliko  samo ja imam prijatelja, a o poznanicima da ne pričam. Telefonski imenik mi je krcat brojevima u toj mjeri da mi se neda ni mjenjati stari  muzejski primjerak telefona za popularni smart  telefon zbog prebacivanja brojeva. O Facebook-u da ne  pričam, moglo bi ih se nabrojati  780, a na službenoj stranici 8000 duša. Impozantan broj ljudi.

Sada kada sam negdje na kraju svijeta, udaljena s ugašenim mobitelom, dostupna samo na viber, vitrina prijateljstva i poznanika se otvorila a ja sam počela slagati ladice.

Prva ladica se odmah otvorila, a iz nje su iskočile moje sestre, roditelji i od prilike 4-5 prijatelja. Zabrinuto su pitali dali je ”sve ok i dali sam stigla”?

Druga ladica se otvorila s onima koji su pitali gdje sam otišla i kad se vraćam jer me baš nešto trebaju pa ako bi im mogla to napraviti odmah ili sada, a ako ne onda, u redu, kad se vratim. Iz iste te skupine  neki su negodovali da ”kud  sam baš sad  otišla”? Nisu se stigli ranije javiti, najaviti (zauzeti svojim životima) ali bi im baš sad odgovaralo.

Treća ladica se nije ni otvorila. Ostala je zaglavljena jer poznanici, prijatelji iz nje nisu ni primijetili da sam negdje otišla.To su ti isti koji se, uglavnom, okupljaju od rođendana do rođendana s entuzijazmom, uzbuđenjem i veseljem pitaju : „Ej pa što ima novo kod tebe? ‘“ Nema veze što nismo u  kontaktu ali te zovem na rođendan, useljenje, rođenje, diplomu ili svadbu… Kad ti stigne takva pozivnica nije ti jasno : Zbog čega? Reda – radi, da popuniš kvotu, da doneseš dar, jer je netko drugi otpao pa se oslobodio stolac…?

Zašto točno održavamo godišnji  /polugodišnji kontakt s ljudima koji se ne sjete osim za blagdane poslati neku kvazi čestitku ili forvardušu? I zašto imamo potrebu se osjećati loše ako na nju ne odgovorimo jedne godine nego prerežemo taj niz ? Održavamo li umjetna poznanstva i prijateljstva iz kurtoazije ?

Ako i održavamo zar stvarno imamo toliko vremena i prostora u životima za prijateljstva koja su odavno na aparatima za umjetno disanje, a nitko ne želi isključiti jednogodišnji dotok?

Ljudi iz moje prve ladice, da se ne varamo, nisu jednostavna bića. To su duše koje imaju životne oscilacije kao i svi obični smrtnici. To su moji dragi prijatelji koji trebaju nemalo broj puta rame za plakanje, riječ utjehe, utočište za sakriti se. Za njih treba i vrijedi odvojiti vremena i energije, jer ti isti su i moje rame za nasloniti se, moj psihijatar za slušanje i kotač za pokretanje.

Prijateljstva su reciprociteti. Ne mogu svi jednako davati u određenim fazama života, ali mogu dati do znanja da ste im bitni u njihovim životima bez obzira bili praznici, obljetnice ili godišnjice. Oni znaju svaki vaš strah, strepnju, radost i tugu. Oni znaju sve vaše mane, ali svejedno ne okreću glavu od vas. Oni su jednostavno tu i ti to osjećaš. Sve ostalo je luk i voda.

Napisala: Emina Pršić

Tekst objavio : Damir Barušić