Zamisao da se Božja Volja (pretpostavivši da je Bog ima) ne može ispuniti, suprotstavlja se svemu što ste mislili da znate o Bogu – odnosno, da je Bog svemoćan, svenazočan, Vrhovno Biće, Stvoritelj – ali ipak ste tu zamisao gorljivo prigrlili.

To je dovelo do sasvim nevjerojatnog, ali vrlo snažnog Privida, da Bog može doživjeti neuspjeh. Bog može nešto poželjeti, a da to i ne dobije. Bogu nešto može biti potrebno, a da on to ne dobije.
Ukratko, Božju je Volju moguće i ne ispuniti.

Taj je privid bio prilično nategnut, jer čak i ograničene zamjedbe ljudskoga uma mogu uočiti protuslovlje. Pa ipak, vaša vrsta posjeduje bogatu maštu i vjerojatnost može nategnuti do krajnjih granica, i to sa začuđujućom lakoćom. Ne samo da ste zamislili Boga s potrebama, nego ste zamislili i Boga čije potrebe mogu ostati neispunjene.

Kako ste to uspjeli učiniti? Ponavljam, putem projekcije. Vi ste sebe projicirali na svog Boga.
Ponovo vam kažem, sposobnost ili osobina koju ste pripisali Bogu izravno je izvedena iz vašega vlastitog iskustva. Budući da ste uočili da vam se može dogoditi da ne dobijete sve ono što zamišljate da vam je potrebno kako biste bili sretni, ustvrdili ste da to isto vrijedi i za Boga.

Na temelju tog privida ispleli ste kulturalnu priču koja tvrdi da je ishod života dvojben.
To je moglo djelovati, a i nije moralo. Moglo je biti u redu, a i nije moralo. Sve će to na kraju biti dobro – osim ako neće. Pridodavši sumnju svim tim zamislima – sumnju u sposobnost Boga da ispunjava svoje potrebe (pod pretpostavkom da ih imam) – prvi put ste se suočili sa strahom.

Prije nego što ste smislili tu priču o Bogu koji ne može uvijek dobiti sve što želi, niste poznavali straha. Nije bilo ničega čega biste se mogli plašiti. Bog je bio zadužen za sve, Bog je Svemoćan, Čudesan i Milostiv, i u svijetu je sve bilo na svome mjestu. Što bi moglo pod po zlu?

Ali tada se pojavila zamisao da bi Bog mogao nešto poželjeti i da bi se moglo dogoditi da on to uistinu ne dobije. Bog je mogao željeti da se sva Njegova djeca vrate k Njemu, u raj, ali su to Njegova djeca mogla spriječiti svojim vlastitim postupcima.

Pa ipak, i ta je zamisao prilično rastegnula vjerojatnost, pa je ljudski um ponovo uočio protuslovlje. Kako bi ono što je Bog stvorio moglo onemogućiti Stvoritelja, ako su Stvoritelj i stvoreno Jedno? Kako bi ishod života mogao postati dvojben, ako su Onaj koji stvara ishod i Onaj koji ga doživljava jedno te isto?
Svakako, u Drugom se Prividu potkrala pogreška. Ta je pogreška trebala zamisao Neuspjeha razotkriti kao lažnu, ali ljudi su na nekoj dubokoj razini znali da se ne mogu odreći tog Privida, jer bi to okončalo nešto vrlo, vrlo važno.
Ponovo su bili u pravu. Ali, ponovo su i pogriješili. Umjesto da Privid uistinu sagledaju kao privid, i da ga iskoriste u onu svrhu.

Autor: Neale Donald Walsch, iz knjige Zajedništvo s Bogom; 1. poglavlje: Deset privida čovječanstva.

Izvor: Walsch, N. D. (2001.). Zajedništvo s Bogom. Izdavač: V.B.Z. d.o.o.

Foto: Damir Barušić