Piše: Iva Solarević Jeličić

“Urastam u ove planine poput mahovine. Začaran sam. Zasljepljujući snježni vrhunci i oštri zrak, zvuk tišine zemlje i neba, rekvijemske ptice, mitske životinje, zastave, veliki rogovi i staro izrezbareno kamenje, grubo tesani Tatari sa svojim pletenicama i tkanim čizmama, srebrni led u crnoj rijeci Kang, Kristalna planina. Volim i obična čuda,  večernje mrmljanje mojih prijatelja, zadimljenu vatru borovnice, grubu jednoličnu hranu, teškoće i jednostavnost, zadovoljstvo da ne radim više od jedne stvari odjedanput: kad uzmem u ruke svoju plavu šalicu, to je sve što radim.” – “Snježni leopard” Peter Matthiessen.

Što je za tebe čudo i srećeš li se često sa čudima? Koliko je magičan tvoj život? Koliko je radostan i inspirativan?

Da li stalno čekaš da se dogodi neka velika promjena, neko čudo koje će ti promijeniti život? Čekaš li da dobiješ puno novaca na lotu, pa ćeš onda ispuniti sve svoje želje i vjerovati u čuda, ili čekaš da otplatiš sve kredite, ili da djeca završe školu ili da te promaknu, smaknu, dotaknu ili imaš neki drugi plan?

Događaju se svakakva čuda i to svakodnevno u najrazličitijim oblicima. No najveće čudo je život sam po sebi. Život koji je neuništiv, a opet u svakom trenutku umire, jer se rađa u novom obliku.

Zar nije čudo što se ljudi rađaju i umiru? Posjete ovaj Zemaljski svijet i onda odu. Zašto su došli i zašto odlaze? Možda jednostavno, da bi dobili iskustvo života kroz oblike kroz koje proživljavaju život.

Zar nije čudo promatrati jato ptica koje bez ikakvih riječi uskladi svoje kretanje i stvara harmonične oblike i kreće se nebom? Kako se te ptice ne pogube na nebu, pobrkaju jato ili strane svijeta?

Zar nije čudo slušati pjesmu Louisa Amstronga, a da njega više nema na planeti Zemlji? Na koji način ta pjesma kroz eter dođe u naš autoradio? Kako se pjesma ne izgubi na putu do našeg auta? Mi se vozimo Držićevom, a pjesma skrene npr. u Heinzlovu?

Ili kako se po putu kroz eter ne pobrkaju riječi pjesme? I kako je moguće da je čovjek mrtav, a njegov glas i dalje pjeva?

Reći ćete možda, pa to je normalno i vrlo jednostavno. Naštimaš stanicu, primiš pravi val i čuješ pjesmu.  Ili snimiš CD i onda slušaš sve žive i mrtve.

Da, svi to znamo iako većina nas pojma nema kako i što se tu istinski događa. Ali uđete li dublje u cijelu priču pronaći ćete čaroliju. Mi smo se na mnoge čarolije navikli i ne razmišljamo o njima tako, te ih ne vidimo kao čarobne, nego kao obične svakodnevne stvari.

Kako drvo zna kada je zima, jesen, proljeće ili ljeto? I kako nikada ne pobrka, pa da se desi da trešnje rode po zimi? Reći ćete, pa to je prirodno. Pa jest prirodno, ali upravo to je čarobno. To je čista magija.

Vidjeti (točnije osjetiti) čaroliju ovisi o našem unutarnjem svijetu, ovisi o tome koliko duboko promišljamo i osjećamo neke “stvari” i u kakvom smo odnosu prema životu.

Da bismo vidjeli drugačiji svijet moramo ući dublje u sebe, umiriti se i promatrati. Osjećati. Biti u miru. Biti sada i ovdje. Biti svjesni. Biti iskreni. Biti hrabri. Biti mi.

Barem nekoliko trenutaka u danu osjećati sebe u odnosu na ono što se događa oko nas. Promatrati sebe kako doživljavamo to što se događa oko nas. Promatrati i promišljati sve oko nas i unutar nas. Vrlo često je u praznini najveća punina, a u najjednostavnijim stvarima najveća čarolija.

“Volim i obična čuda, večernje mrmljanje mojih prijatelja, zadimljenu vatru borovnice, grubu jednoličnu hranu, teškoće i jednostavnost, zadovoljstvo da ne radim više od jedne stvari odjedanput: kad uzmem u ruke svoju plavu šalicu, to je sve što radim.”

Autor: Iva Solarević Jeličić

Izvor: www.ordinacija.hr