Piše: Martina Aničić

Ne moramo ići upoznati samog “vraga”, onog rogatog s repom da bi se uvjerili u to, nego se skriva on u svima nama. To je ono što vidimo kao naše mane ili toliko popularni ego, ono od čega bježimo, a ja bi to nazvala ljudskost jednostavno. Sastavni dio nas u ovoj stvarnosti. Ne postoji vrag onako kako mislimo, isto kao što ne postoji Bog onako kako mislimo. Sve su to dvije strane istog novčića na koncu.

Svi smo istovremno i mali “božići” i “vražići”, a to nas upravo čini božanskim. Zvuči kao paradoks, ali samo dok ne maknemo mentalne koncepte oko ovih pojmova i nadiđemo dualnost.

Često to uočimo kroz odnose.  Znamo jedni drugima biti okidači i zrcala za ove naše polove. Nekad dođemo u nečije Svjetlo da nam pokaže i naš Mrak, a isto tako i mi njemu. Nekada nam to bude i previše za podnijeti. Sve je to fizika na kraju, ništa osobno, ali koji je recept za nadilaženje toga?

Razumijevanje i prepoznavanje ovog procesa. Uviđanjem da ne izaziva možda ta neka osoba najgore u nama niti mi u njoj, nego da naš Mrak (“vrag”) želi biti prosvjetljen Ljubavlju, zato smo se i sreli. Kada se to zaista prosvjetli mi možemo još više produbiti taj neki odnos i ostati povezani pa i na onoj fizičkoj razini ili se i razdvojiti, ali otići oplemenjeni s Ljubavlju u srcu i mudrošću koju smo dobili tim susretom. Ako razumijemo što je posrijedi i da naš “vražić” samo želi da ga osvijetlimo i ne shvatimo to osobno, nema gorčine. Nego praštanje samima sebi i drugome i  učenje i rast.

Kada Mrak ustupi mjesto Svjetlu najednom vidimo da smo više slični, nego različiti. Svaki odnos ima taj potencijal nadilaženja Mraka i dolaženja u svijest Jedinstva, odnosno ujedinjenja, jer jednostavno sve na Višoj razini u ovoj Kreaciji na koncu  teži k tome i to je jednostavno ta Igra u kojoj sudjelujemo i ovdje “dolje”, ali na nama je odlučiti naravno koliko smo spremni i koliko želimo uložiti energije u neki odnos. Svaka odluka je u redu i treba biti usklađena s našim trenutkom, željama i mogućnostima, ne žurimo nikamo.

Sve se to može odigrati u lakoći spoznaje da smo jednostavno ljudska bića i da ćemo stalno biti u pozivu nadilaziti naše vražiće (ego-ve) i učiti kroz njih, jer to je ono što je i srž ljudskog putovanja ovdje na Zemlji.

Možda jednog dana budemo hodali kao potpuno prosvjećena bića, ali trenutno to nije tako. Prihvatiti to, istovremeno znači i ući u lakoću…shvaćati život s lakoćom, a tada puno brže sve prelazi u Ljubav. Kažu da anđeli sami sebe uzimaju lako, zato su uvijek radosni. Naučimo nešto od njih.

Autor: Martina Aničić

Foto: Martina Aničić