Piše: Martina Aničić

Ponekad imamo retrospekciju na ono što se dogodilo u našem životu. Osvrćemo se na neke prošle situacije i ono što smo proživjeli, to nam i prirodno dođe kako bi mogli posložiti sve u neku smislenu cjelinu, što ne znači da živimo u prošlosti, nego nam je to potrebno kako bi zaokružili „priču“. Jedan ciklus koji se odvijao. Sve je u redu dok ne počnemo suditi o tome, o prošlim događajima i kako su se odvili. Nedavno sam sebe uhvatila kako to radim pa sam si rekla onu „Ma hajde, sve je to škola, znaš kako kažu, život je škola“ u smislu, učiš dok si živ. Zaista je tako.

No ipak… Ako pogledamo ove naše zemaljske škole, koje ipak jesu i odraz naše svijesti, u njima postoje ocjene, postoji ispravno i krivo, postoji nekakav autoritet koji moramo zadovoljiti, postoji uspjeh i neuspjeh, svojevrsno natjecanje. Sve je to odraz toga kako gledamo i na Život.

U „pravoj“ životnoj školi ne postoji uspjeh i neuspjeh, niti dobivamo ocjene za ono što smo prošli i što smo učili, niti to moramo opravdavati pred nekim koliko smo naučili (pa niti samima sebi), niti nekud trebamo stići pa moramo sve položiti. Možemo samo dobiti pljesak i zagrljaj možda  na kraju nekog ciklusa, kojih ima beskonačno.

Kada možda zaista shvatimo dublje značenje, iz neke više perspektive, izjave „Život je škola“ nećemo suditi naša iskustva i ono što smo prošli- Doći uistinu u svijest da smo Učenik na ovom svijetu nas oslobađa tog grča živimo li uspješno i jesmo li dobar ili loš učenik. Oslobađa nas osuđivanja našeg života. Jednostavno smo se upisali i imamo potpunu slobodu istraživati Sebe kako osjetimo po unutarnjoj potrebi i kako najbolje znamo u tom trenutku…bez “odlaženja u kut”. Sve što nam se događa je manifestacija Duha kroz nas Same, odnosno to niti ne možemo odvojiti, samo sjediniti…tko tu koga onda ima suditi.

Ako shvaćamo život kao školu, neka to bude ona „mala škola“ ili vrtić. Ona škola koja nam daje puno ljepši obrazac i smjer za cijeli život. Put do ovog stanja (razumijevanja) nije lagan i bez padanja, puno si mentalnih prepreka postavimo i puno emocionalnih boli nosimo koje je potrebno proraditi, ali nakon svega toga nagrada je lakoća i prihvaćanje sebe i života, lakše se nasmijemo nego naljutimo i sebi i drugima…to je jednostavno odsustvo preozbiljnog (ne i neodgovorno) shvaćanja onoga što proživljavamo ovdje i što je oko nas i u nama, baš kao u „maloj školi“.

Došli smo u ovu „školu“ biti slobodna, kreativna, radosna, jedinstvena bića, koja imaju najdublju želju istražiti i izraziti Sebe i svijet i druge duše oko sebe…zaista svi to gajimo u najdubljem i najčišćem dijelu Sebe. Voljeti život kroz unutarnju Slobodu koja Jesmo i koja smo uvijek i bili. Zašto si to ne bi pružili? Sami si to dajemo. Možda da završim s onom „Život je igra“ pa koliko god to zvučalo izlizano i izazivalo misao „a lako je reći“, ali već i sama želja za shvaćanjem života na ovakav, lakši način, nam mijenja svijest u tom pravcu, a na koncu i formira život.

Autor: Martina Aničić

Foto: Martina Aničić