Piše: Martina Aničić

Ono što mi pada na pamet na spomen riječi transformacija je recikliranje. Nema toga dijela nas koji je za odbaciti ili koji treba popravljati. Samo reciklirati. To je ono što moć Transformacije radi. Reciklira. Jednom kada ju iskusimo ovo nam postane jasnije. Ali Transformacija se ne može dogoditi dok odbacujemo ili potiskujemo neki dio sebe koji nam se baš ne sviđa. Ona nastupa kada prihvatimo taj dio. S nama je sve u redu. Onakvi kakvi smo ovog trena (sada) je OK. Iz ovog polazišta se Transformacija može odviti. U tome je njena ljepota, jer ništa ne odbacuje kao loše, sve se da iskoristiti.

Kada prihvatimo svoje “loše” (dotrajale) dijelove  tada dolazi ona kreativna ideja, na koji način to nešto što percipiramo loše, pretvoriti (reciklirati) u nešto novo što nam više odgovara…tada nam se otvore novi putevi, jer smo dozvolili taj protok. Dopustili smo Transformaciji da počne svoj proces. Ona točno zna kako se to radi, na nama je samo da dopustimo.

Transformacija ne poznaje dobro i loše, samo reciklažu, odnosno pretvaranje nečeg dotrajalog i odsluženog u nešto novo i neproživljeno. Taj proces se konstantno događa u Nama. Događa se i u prirodi. Mi to ne možemo spriječiti, niti promijeniti. Tako Duh diše.

Zaboravili smo na moć Transformacije i ona nam je postala bolna i mučna. Ne veselimo se nečemu novom što donosi, nego oplakujemo staro i držimo ga se jer nas novo, neotkriveno plaši i time si uskraćujemo rast. Opet nas plaši ta tama (ono “loše”). To je neizbježan aspekt Transformacije. Bez prihvaćanja dijela postojanja tame, Transformacija se ne može odvijati. Ples svijetla i tame se mora nesputano događati.

Taj proces je ono što mi Jesmo u svojoj srži. Kada se toga sjetimo, kada to prihvatimo, tada počinje ta čarolija o kojoj svi ti ljudi koji su je doživjeli, govore. Tada postajemo alkemičari (Kreatori) vlastitih Života, jer poznajemo moć Transformacije. Ne zato jer možemo pretvoriti kamen u zlato, nego jer se naša ljubomora može transformirati u želju da i sami nešto pokušamo, jer se naša razorna ljutnja može transformirati u produktivno djelovanje, jer bilo koja emocija ili misao koja nam ne odgovara ili ne donosi dobro može postati neka nova. Bilo koja situacija u našem životu se može promijeniti i krenuti nekim novim putem.

Biti svjestan da nam je moć Transformacije dana u svakom trenutku nam daje osjećaj slobode i vladanja nad samim sobom. Osjećamo se sposobnima nositi se sa životom, jer znamo da se sve može promijeniti ako to poželimo. Počnemo živjeti kao alkemičar. To je proces koji polako  svladavamo kroz alkemiju vlastite duše, kroz upoznavanje igre svijetla i tame unutar nas samih. Sva Transformacija prvo počinje u nama Samima. Iznutra prema van. Proces jednostavno mora biti proživljen, mora biti “stvaran”, ovdje i sada. Inače niti Transformacija nije uistinu doživljena i shvaćena.

Nakon nje osjećamo da smo lakši. Sve je zapravo nekako lakše i novo. Svijet se čini noviji i drukčiji, čak i one stvari koje su stalno bile oko nas, kao da su poprimile novo ruho…samo zato jer mi nosimo novo ruho. “Sve je isto, a ništa isto nije”, tako nekako. Nakon unutarnje Transformacije, naravno slijedi i ona vanjska, to je ustvari faza kada ubiremo plodove svoga rada. Kada opet dopuštamo. Dopuštamo plesu Života (svijetla i tame) da otpleše svoje, do neke  nove koreografije, jer kraja ionako nikada nema.

Autor: Martina Aničić

Foto: Martina Aničić