Piše: Martina Aničić

Imamo kuće, svoje sobe…nekakav  prostor u ovom svijetu u kojem živimo i koji uređujemo onako kako nam odgovara. Ali imamo i onu “kuću” iz koje nikada ne izlazimo, to je naše fizičko tijelo, naše emocionalno tijelo, mentalno tijelo i duhovno tijelo. To je također prostor kojeg uređujemo onako kako želimo. Imati, odnosno osjećati svoj “sveti prostor” unutar (oko) sebe onako kako želimo nam donosi mir i stabilnost. Onda osjećamo da nas onako toplo obgrli…osjećamo se u njemu ispunjeni i sigurni.

Svoj “sveti prostor”, svoju kućicu,  nosimo svuda sa sobom. Kao puž. U svakom smo trenutku s njom. Što više ulijevamo pažnje i Ljubavi u našu “kućicu”, ona je čvršća…od temelja pa do krova i počnemo osjećati kako vanjske situacije sve manje imaju utjecaja na nas. Tada izvanjski nemir  nema tu snagu ući u našu “kućicu” bez da mu mi otvorimo vrata prvo.

Svoj “sveti prostor” jačamo tako da mu poklanjamo pažnju, promatramo ga, upoznajemo, spajamo se s njime, a najviše od svega volimo, jer to ga hrani. Time se učimo Ljubavi i samopoštovanju prema samima sebi. Svatko to radi na svoj način onako kako mu odgovara najviše.

Ipak, svi znamo da fizičko tijelo voli organsku, nemodificiranu, prirodnu hranu, voli kretanje. Emocionalno tijelo voli radost (pjesmu, ples), grliti, ljubiti, dodirivati…voli osjećati, primati i davati, izražavati se prije svega. Mentalno tijelo voli otvorenost, bistrinu, britkost, promišljenost, sklad, harmoničnost, nove stvari. Sve su to “sobe” naše “kućice” koje posjećujemo tijekom dana. “Sveti prostori”. Sveti jer proizlaze iz duhovnog prostora koji Jesmo i čiji smo dio. To je ono tijelo koje obuhvaća sva ostala u Jedno i time ona postaju “sveta” sama po sebi i na koncu čine taj naš “sveti prostor”, što nije ništa drugo nego Mi sami. Ako djelujemo iz duhovnog prostora, djelujemo iz Ljubavi, koja hrani sve ostale prostore, otuda im energija. Najbitnije je polazište našeg djelovanja, što god radili.

Stvaranje vlastitog “svetog prostora” stvara “sveti prostor” i svuda oko nas…i na Zemlji. Širi se i na ljude oko nas.

Kada upoznajemo druge ljude susrećemo se s njihovim “kućicama”. Na neke kucamo i pozvani smo ući, na neke kucamo i nema odgovora, ovisi koliko je Ljubavi prisutno. Neke nam odgovaraju, neke ne, i to je ok. Što smo više u kontaktu sa svojim “svetim prostorom” više osjećamo i tuđe i znamo mudrije birati s kojima se želimo vezati.

U ovom slučaju vrata su naše Srce. Ono zapravo stvara naš “sveti prostor”, jer je izvorište “duhovnog”. Ondje je Ljubav i ona za nas i za drugoga. Kada se povlačimo u svoj “sveti prostor” Srce je to kamo odlazimo. Iz njega osjećamo sve ostale “sobe”…ondje bivamo. Neka nam stoga Srce bude izvorište za skrb o svim našim “tijelima” i činimo ih snažnima i jakima kakva i trebaju biti, a sve kroz blagost i toplinu Srca prema sebi i drugima, jer ne želimo time biti bolji od drugih, nego je to pravo koje nam jednostavno pripada. Uostalom, gdje Srce vlada drukčije niti ne može biti.

Autor: Martina Aničić

Foto: Martina Aničić