Piše: Natalie Luks

Što da kažem za svoga prijatelja, kad naš ministar financija smatra svojim uspjehom kad se negdje zaduži. Zamislite njemu reći da bi trebao promijeniti svoju financijsku svijest i prestati se zaduživati ako želi voditi zdrave državne financije. Ego je toliko arogantan da će radije otići u propast i smrt nego priznati da griješi i da nije u pravu.

Nikada nisam rado posuđivala svoj novac, ali sam to ipak činila, jer nisam mogla lagati da ga nemam, niti sam mogla reći istinu, da ga ne želim posuditi. Novac su me tražili bliski ljudi, kojima sam vjerovala da će se držati dogovorenog roka vraćanja. Međutim njima se uvijek nešto „nepredviđeno“ događalo u vrijeme vraćanja, tako da posudbu nisu mogli vratiti uz najbolju volju. Nakon toga nisam više imala snage tražiti da mi se novac vrati, i samo sam strepila od sljedećeg napada na moj financijski integritet.

To je bio moj veliki problem, pa sam smišljala kako da ga riješim. Ništa nije pomagalo, jer sam, jednostavno rečeno, imala krivnju što ja imam novaca, a drugi ga nemaju. Toliko sam zbog toga bila nesretna da sam iz dubine duše poželjela da se i ja dovedem u situaciju da nemam novaca, pa da me svi ostave na miru. I naravno, želja mi se stjecajem interesantnih okolnosti ostvarila i ostala sam bez novaca tako što sam svu svoju ušteđevinu posudila, a posudba mi nikad nije vraćena. U prvo vrijeme sam osjećala veliko olakšanje, jer sam se oslobodila tereta krivnje, ali sam vrlo brzo shvatila besmisao takvog rješenja. Zapravo sam shvatila da u sirotinjskoj svijesti nema rješenja – ili novaca nemaš, pa si jadan i frustriran, ili ga imaš, pa osjećaš krivnju i strah da ćeš bez njega ostati.

Novac više ne posuđujem, ali ga darujem

Iskustvo sa posuđivanjem mi je pomoglo da pronađem pravo rješenje – da osvijestim istinu o zakonima novca i da počnem svjesno upravljati svojom financijskom energijom. Novac više ne posuđujem, ali ga darujem. Isto tako rado primam financijske darove. Razlika između posuđivanja i darivanja je u razini svijesti. Posuđujemo zato što mislimo da drugi nemaju, a darujemo zato što drugima želimo iskazati poštovanje i ljubav ili im dati našu podršku i poticaj.

Na ova razmišljanja me potaknuo prijatelj iz tih, “za mene teških”, dana, koji od posuđivanja nije odustao. Svakih par mjeseci me zatraži financijsku pomoć. Objasnila sam mu da ja sada upravljam svojim novcem i da moj novac ima namjenu, te da nemam fond za posuđivanje. Rekla sam mu da imam fond za darivanje i da ću mu rado darovati određenu sumu. Međutim njemu treba uvijek više nego što sam mu ja spremna darovati, a očito i ne želi da mu novac darujem.

Nazvao me i jučer. Iako bih takvu situaciju radije izbjegla, jer mi je neugodno nekome jedno te isto ponavljati, ipak sam mu opet sve ponovila. Rekla sam mu da ja učim ljude kako će se definitivno osloboditi duga i da mi je stoga neprirodno svjesno sudjelovati u nečijem stvaranju duga. Završili smo razgovor tako što je on zadnjim atomom energije rekao: „Onda ništa“.

Zadovoljstvo ovisnika koji dobije svoj šut

To je inteligentan čovjek i meni izuzetno draga osoba, ali ništa ne mogu učiniti da mu pomognem da se financijski osvijesti. Pričala sam mu o svom Tečaju o prirodi novca i rezultatima koji se nakon tečaja postižu, i naravno, pozvala ga na tečaj. Rekla sam mu da ga mogu naučiti kako će stvarati novac i kako će izaći iz dužničkog ropstva. Međutim problem je u tome što on sa mnom o novcu govori samo kad je u škripcu i kad treba svoju „dozu“, pa mi tumači kako ja ne razumijem da je njemu trenutno potrebna financijska pomoć, a da će nakon toga razmišljati o tome kako će trajno riješiti problem. I tako je to svaki put. Očito on negdje dođe do novca i smiri se, ali se meni ne javlja do sljedeće krize.

Po meni je to isto kao da narkoman uzima drogu i stalno se tješi kako će nakon konzumiranja otići na liječenje. Posuđivanje je opasna ovisnost. Mislimo da će nam posuđeni novac stvoriti osjećaj blagostanja. Sjećam se kako su ljudi kojima sam novac posuđivala bili ushićeni kad su dobili pozajmicu. Netko bi osjećao sram i nelagodu što ne stvara svoj novac, ali se u njihovim očima zrcalilo ovisničko zadovoljstvo što su dobili svoj šut i barem na kratko osjetili da imaju. Tako što su stvorili novi dug.

Posuđivanje je teška bolest koja se treba liječiti. Prvi korak je prestati stvarati dugove, a drugi je svjesno upravljati svojom stvaralačkom i financijskom energijom. Sve drugo je beskorisno.

Noć je uvijek najtamnija prije svitanja

Stara paradigma se ruši, a znamo da je prije svitanja noć najtamnija. Zato je dužničko ropstvo toliko rašireno, pa izgleda da je postalo normalno stanje svijesti. Postalo je normalno poslovati s gubitkom, a uspjeh mjeriti po tome koliko se možemo zadužiti.

Što da kažem za svoga prijatelja (medicinara), kad naš ministar financija smatra svojim uspjehom kad se negdje zaduži. Zamislite njemu reći da bi trebao promijeniti svoju financijsku svijest i prestati se zaduživati ako želi voditi zdrave državne financije.

Ego je toliko arogantan da će radije otići u propast i smrt nego priznati da griješi i da nije u pravu. Zato izgleda da je jedino rješenje promijeniti svijet oko sebe.
Ali sva sreća da je to opcija od koje možemo odustati. Što prije to bolje.

Autor: Natalie Luks

Izvor: www.monitor.hr

Foto: Martina Aničić