Prema nalazima istraživanja iz 1996. prakse ekološke poljoprivredne proizvodnje su neodvojive od društvenih pitanja, a sežu od obnavljanja ruralnih zajednica, izbjegavanja iskorištavanja radnika, nadilaženje rascjepa između ruralnog i urbanog te proizvođača i potrošača, pa do stvaranja alternativnih životnih stilova povezivanja s drugima i s prirodom (Tovey, 1997.).

Lokalizacija hrane je proces kojim bismo mogli nazvati lokalno proizvedenu i konzumiranu hranu, što sadrži mnoge prednosti, energetske, ekološke i socijalne. Prve dvije su već spomenute, a socijalne se očituju u stvaranju povjerenja i solidarnosti – tko proizvodi hranu, na koji način, dobivaju li pravednu cijenu, tko kupuje hranu i jesu li njome zadovoljni… Ekonomsko pitanje, kao važan dio socijalnog, jest i ono o mogućnosti preživljavanja malih seljaka od njihovog rada, također vrlo aktualno pitanje za Hrvatsku, s obzirom na dugotrajnu besperspektivnost seljačkog načina života, deagrarizacije (zbog rizika propadanja gospodarstva) i deruralizacije te veliko nezadovoljstvo hrvatskih poljoprivrednika njihovim statusom te društvenim i državnim tretmanom.

Primjeri drugačijih ekonomskih sustava su lokalna partnerstva između ekoloških proizvođača i osviještenih potrošača, koja osiguravaju dobrobit za sve i potiču ponovno povezivanje ljudi sa zemljom koja ih hrani. Te lokalne mreže se nazivaju grupama solidarne razmjene, a podrazumijevaju udruživanje bez velikih institucija. Solidarnost i povjerenje se razvijaju kroz neformalne “potrošačke zadruge ili kooperative koje područje hrane zajedno sa farmerima vraćaju u svoje ruke” (Šimleša, 2010.:143). Pristajanje na kupovinu kod lokalnih ekoloških poljoprivrednika i plaćanje unaprijed daje sigurnost proizvodnje, s kojom se inače teško nose zbog konkurencije velikih proizvođača i korporacija, a kupcima daje povoljnost nižih cijena koje proizvođač može ponuditi zbog sigurne prodaje, i slično. Osim što se mijenjaju sistemi proizvodnje, javljaju se i bliže veze između seljaka/proizvođača i potrošača, kroz seljačke tržnice (Holloway i Kneafsey, 2000.), te dostavljanje povrća (Deane, 2003.).

S jedne strane, sve te nove društvene prakse značajne su zbog važnosti koju pridaju brizi za Z/zemlju, zbog činjenice da su manje povezane s diskreditiranom intenzivnom poljoprivredom, no s druge strane, unatoč mogućim koristima koje bi se mogle dogoditi utjecajima alternativnih praksi kao što je “ozelenjavanje” poljoprivrede, te mogućnosti da takvi projekti budu legitimni i financirani, poljoprivreda 21. stoljeća usvaja i “super-produktivističke” modele, kako bi se nosila s tržištem koje se iz dana u dan sve više globalizira (Halfacree, 2006.). Pojava koja sve više pokazuje razmjere svoje održivosti su gradski i prigradski vrtovi. Prema studiji FAO 2005. godine oko 700 milijuna ljudi dobiva hranu od takvih vrtova, a hrana nije jedino što dobivaju – pritom se razvijaju zajedništvo i osjećaj pripadnosti (Šimleša, 2010.).

Gradski vrtovi su drugi primjer u kojem se urbana populacija okreće zemlji i većoj održivosti. Osim u zapadnoeuropskim (ili razvojno još udaljenijim) zemljama, gradski vrtovi ili vrtovi u zajednici postoje i u Bosni i Hercegovini kao nepretenciozan i neizmjerno potreban i uspješan projekt. Biobašte su se razvile iz različitih, ali povezanih društvenih potreba, pa su tako postale mjesta smanjivanja siromaštva i socijalne isključenosti, povećavanja ekonomske i političke sigurnosti, zatim mjesta hortikulturne i psihosocijalne terapije i mjesta izgradnje povjerenja, solidarnosti i zajedništva.

Osim biobašti, postoje i čitave zajednice koje nastoje svojim načinom života minimalno utjecati na okoliš. Najčešće ih prepoznajemo pod pojmom “ekoselo”. Ekosela su namjerne zajednice koje mijenjaju kulturne obrasce u smjeru humanizacije odnosa među ljudima i prema prirodi. Ideja ekosela te djelovanja i prakse brojnih ekosela diljem svijeta (između kojih i nekolicina u Hrvatskoj) možemo protumačiti kroz prizmu dimenzija održivosti, tim više što većina njih crpi svoju snagu upravo iz (različito nazvanih) ideja povećanja održivosti čemu većina društva, pod utjecajem globalnog klinča industrije i kapitala, ne teži. Ne ulazeći detaljnije u svaki od aspekata nastanka i djelovanja ekosela, važno je naglasiti da ona u pravilu uzgajaju svoju hranu, bez korištenja industrijskih preparata, primjenjuju i razvijaju znanje o različitim tehnikama ekološkog/organskog uzgoja (permakultura, biodinamički uzgoj…), mnoge se bave i edukacijom šireći time znanja o održivim praksama u uzgoju hrane, stanovanju, gradnji, transportu, korištenju energije, i ono najvažnije, o mogućnostima smanjivanja ovisnosti o sustavu – pojedinca i zajednice.

Lyson (2004.) ponovno rođenje lokalno zasnovane poljoprivrede naziva građanskom poljoprivredom (civic agriculture) jer su ove aktivnosti usko povezane s društvenim i ekonomskim razvojem zajednice. Organizacijske manifestacije građanske poljoprivrede kao što su seljačke tržnice, vrtovi u zajednici, grupe solidarne razmjene nisu praćene većinom državnih institucija, agencija, ureda itd. pa znanje i informacije o ovom novom obliku poljoprivrede i proizvodnje hrane dolazi direktno iz zajednice građanske poljoprivrede. Prema Lysonovom istraživanju (2004.) ona trenutno ne predstavlja ekonomski izazov konvencionalnoj poljoprivredi i industriji hrane, a malo je vjerojatno da će to i postati u skorije vrijeme, međutim uključuje neke inovativne načine proizvodnje, procesiranja i distribucije hrane, no svakako predstavlja održivu alternativu društveno, ekonomski i ekološki destruktivnim praksama koje proizlaze iz konvencionalne poljoprivrede. Osim toga što zadovoljava zahtjeve potrošača za svježom, sigurnom i lokalno uzgojenom hranom, ona i stvara poslove, potiče poduzetništvo i jača identitet zajednice. Ona također spaja proizvodnju i potrošnju unutar zajednica i potrošačima nudi stvarnu alternativu robi (hrani) koju proizvode, procesiraju i prodaju velike agrobiznis tvrtke.

I dok će korporativni interesi vjerojatno nastaviti utjecati na proizvodnju hrane u smjeru povećane ekonomske globalizacije, Lyson (2004.) vjeruje da zajednice, organizacije, lokalne uprave, pa čak i pojedinci imaju na raspolaganju mnoge alate koje mogu upotrijebiti kako bi započeli promjenu i korak prema građanskijoj poljoprivredi. Nova društvena agenda za poljoprivredu dolazi odozdo umjesto odozgo. Građanski angažman u sustavu hrane javlja se diljem bogatog zapadnog, a ponegdje i deprivilegiranijim dijelovima svijeta, građani i organizacije prikupljaju hranu za gladne, permakulturni projekti koji uče siromašne kako uzgojiti hranu, uspostavljaju prehrambene/poljoprivredne zadruge koja proizlaze iz zajednice, organiziraju vijeća za prehrambenu politiku. Politike i programi na lokalnoj razini a koji podupiru razvoj seljačkih tržnica, poljoprivrede potpomognute zajednicom, ekološke proizvodnje, zajedničke kuhinje, vrtove u zajednici, i sve vrste direktnog marketinga i prerade na gospodarstvu će promicati/poticati sustave proizvodnje i potrošnje koji su održiviji i naklonjeniji zajednici.

U svakom slučaju, ekološka poljoprivreda dio je civilne faze ekološkog pokreta što znači da ekološka politika postaje decentralizirana s težištem na lokalnim zajednicama i lokalnim i pojedinačnim inicijativama jer se uviđa da ekološki problemi (i shvaćanje istih) postaju globalni, a da se s globalne razine ne mogu riješiti (Mesić, 1998.). To podrazumijeva da se “borba” za ekološki(ji) način života širi ne samo kroz političke akcije i strukture nego i kroz mijenjanje životnih navika pojedinaca i malih grupa osviještenih o zamahu ekoloških problema i potrebi da se takvo stanje promijeni. Stvaranje održivog načina života, i bez revolucionarnih pobuna, posredno mijenja vrijednosne principe jednog dijela društva koji postaju primjer prakse održivosti.

Autori: Jelena Puđak i Nataša Bokan

Izvor: Izvor: Puđak, J. i Bokan, N. (2011). Ekološka poljoprivreda – indikator društvenih vrednota. Sociologija i prostor 190(2), 137 – 163.

Foto: Marina Horvat