Piše: Martina Aničić

Poznato nam je svima kako mnoge životinjske vrste izumiru i kako ih treba zaštititi i općenito čuvati bioraznolikost i biljaka i životinja, ali slični slučaj je i s nekim kulturama kod ljudi, koje se također mnogi trude zaštititi i očuvati, jer su na rubu izumiranja.

Uglavnom ne znamo puno o domorodačkim kulturama i stanovištvu, ponekad pogledamo možda neki dokumentarac o njima na televiziji. Ima ih po cijelom svijetu. Najpoznatiji su Aboridžini, Indijanci, Maje, Sami (Laponci) u Norveškoj, ali i Finskoj, Rusiji, itd. Nekome su zanimljivi, a nekome potpuno primitivni i možda i smiješni. Ali što to mi „moderni“ ljudi percipiramo kod njih kao primitivno?

Uglavnom su to razni rituali. Mnogi od njih zaista imaju neke bizarne rituale koji nadilaze zdrav razum iz nekih vjerovanja u, kako se kaže, zle duhove ili „nadnaravne sile“, ali nismo niti mi tu različiti s našim religijama, farmaceutskom industrijom, izvještačenim obrazovanjem i ostalim tvorevinama modernog doba u koje vjerujemo da su ispravne, jer je tako rečeno i dokazano, koje su, opet njima potpuno strane, a i dobro da jesu. Tko je tu onda primitivan i u kojoj mjeri i dijelu?

Postoji nešto što je „moderan“ čovjek potpuno zaboravio. Život u skladu s prirodom, poštivanje svakog oblika života, korištenje prirodnih metoda u liječenju, vjerovanje u snagu tijela i Duha, obraćanje Duhu, svakodnevna zahvalnost,  zajedništvo prije svega, a to je ono što je ostalo sačuvano kod domorodačkog stanovništva i što mnogi prepoznaju kao vrijednost svih nas, te koju treba očuvati na planeti. Domorodačka stanovništa kao da upravo jesu „Čuvari“ ovog znanja.

Moderan čovjek može mnogo toga naučiti od njih. Skovali smo pojam poput ekologije i  održivog razvoja,  koji nas pokušavaju vratiti na pravi put, prema poštivanju prirode i čovjeka, jer sve više uviđamo svoje greške, a to je upravo ono što ovo stanovništvo živi svaki dan i to samo zato jer osjećaju da je to ispravno.

Oni se ne moraju vraćati prirodi ili se spajati s njom, to je njihov način života od njihovog prvog koraka i to se prenosi s generacije na generaciju. Oni još uvijek pričaju priče i izvode rituale kojima pokazuju poštovanje prema prirodi i Duhu i jačaju svoju vezu s njima. Sunce, mjesec, zvijezde, životinje, biljke, zemlja, to je ono što oni poštivaju.

Iako nemaju znanstvena objašnjenja niti su vođeni činjenicama, nešto je ukodirano u njima samima, nekakvo znanje koje ih vodi. Znanje koje svi mi posjedujemo, ali smo izgubili kontakt s njim.  Znanost je potrebna, ali potrebno je, i jednako vrijedno i nikako ne primitivno i ovo znanje po Duhu.

Mnoge domorodačke kulture rasprostranjene po cijelom svijetu imaju vrlo slična vjerovanja i znanja. Zajedničko im je što se svi obraćaju Duhu i poštuju prirodu i jedinstvo s njom. Priroda im predstavlja hranu i dom i ne vide ju kao odvojenu od sebe. Očito postoji nešto univerzalno u svima nama što nam je zajedničko, zar ne? Polako će i „moderan“ čovjek uvidjeti da živjeti s prirodom i od prirode i duhovnost nisu primitivizam.

Skriva li se taj „domorodački duh“  možda i u našim krajevima?

U Hrvatskoj se posebno stavlja naglasak na napredak, razvoj, sustizanje zapadnih ideja, modernizaciji, što samo po sebi nije loša stvar, ali ako time izgubimo neke vrijednosti koje su svojstvene našoj okolini i baštini, bila bi to velika šteta. Naše bake i djedovi su veliki „čuvari“ mnogih znanja i mudrosti koje su vrijedne prenošenja i slušanja.

Ne moramo živjeti kao oni, trebamo se razvijati, to je jednostavno prirodno, ali njihov osjećaj za dom, obitelj, rad u vrtu, polju, povezanost sa zemljom, zajedništvo (puno su se više oslanjali jedni na druge) ta nekakva srčanost i prizemljenost, jer im um nije bio zagađen tv-om i mnoštvom izmanipuliranih informacija, zbog čega su navodno „priprosti“, su vrijednosti koje smo mi možda izgubili u svom tom „napretku“.

Mislimo da puno znamo ako smo pročitali puno knjiga, ali iskustvo nosi znanje, a mogu ga prenijeti oni koji su doživjeli nešto.

Kada bi mi „moderni“ se mogli dovoljno skrušiti i upotrijebiti svoje informacije i znanje i upotpuniti ih s onim što toliko ukorijenjeno imaju domorodačke kulture ili naši stari, zar ne bi dobili pravi recept za uspjeh i stvaranje čvrstih temelja u društvu. Spoj nečeg novog i nečeg starog.

Za kraj pogledajte jedan video s You Tube-a o vrijednostima koje poštuju Abordžini. Zaista su univerzalne.

Piše: Martina Aničić

Slika: Marina Horvat