Neki ljudi otvoreno odbijaju oprostiti. Drugi to svjesno žele, ali ne mogu. No neopraštanjem u sebi zadržavamo negativnu energiju drugih ljudi, blokiramo svoju, te pristajemo sami sebe stalno i iznova povrjeđivati.

Svaki je čovjek kroz život doživio određeni oblik nepravde, te iskusio nelagodu, bol i povrijeđenost – od poslodavca, prijatelja, (bivšeg) partnera, ili pak roditelja – koje nerijetko krivimo za većinu stvari koje su nam u životu pošle krivo.

No dok su kod nekih ljudi u odrasloj dobi povrjeđivanja tek sporadična, kod dugih je stalno primanje udaraca zakonitost života. Za takve je ljude skoro svako iskustvo bolno, i gotovo svaki odnos u koji se upuštaju donosi im neki oblik povrjeđivanja.

Što ste kao djeca iskusili više takvih, nezaštićenih i neugodnih iskustava, u vašem se energetskom sustavu dogodio veći procjep, čime ste postali prijemljivi za stalnu bol i stana povrjeđivanja.

Kako se događa povrjeđivanje?

Uvjereni smo da je svako povrjeđivanje usmjereno na nas kao osobu, no u stvarnosti to je rijetko tako.

 U mnogim situacijama povrijeđenost će biti tek projekcija našeg uma. Naime, bolna iskustva koja smo kao djeca iskusili utisnula su se direktno u našu podsvijest – operativni mehanizam našeg uma, stoga ćemo sve ono što nam se kasnije u životu događa interpretirati kroz ono što smo u svoju podsvijest utisnuli. Ako su nas primjerice kao djecu roditelji stalno kažnjavali, a da ni sami nismo shvaćali zašto, stalno ćemo imati dojam da nas i drugi ljudi iz nekog razloga kažnjavaju, da su prema nama nepravedni, ili da nas jednostavno žele povrijediti. Oni vjerojatno neće imati ni najmanju namjeru povrijediti nas, pa iako naš osjećaj povrijeđenosti neće imati realne osnove, na naš sustav on će djelovati kao da je stvaran.

Povrjeđivanje se može dogoditi i kao reakcija na neku našu neadekvatnu reakciju. Naime kada se čovjek osjeti ugroženim njegov racionalni segment često biva trenutno blokiran, dok upravljanje preuzima amigdala – dio u mozgu zaslužan za spontane i instinktivne reakcije. Tisućama godina unatrag, kada su ljudi na dnevnoj osnovi bili izloženi životnim opasnostima amigdala je imala funkciju pomoći im da kroz takve, instinktivne reakcije sačuvaju život. U moderno doba, osjećamo se ugroženima kada netko povrijedi naš integritet, pa kada u takvim situacijama amigdala preuzme vodstvo, u stanju smo napraviti ili reći ono što se u normalnome stanju ne bi usudili, a samo zato kako bi sami sebe zaštitili.

Kada se takvo što dogodi, mi ćemo se ponovo osjetiti povrijeđenima, premda je druga strana u suštini reagirala na svoje strahove, a ne na nas kao osobu.

No i onda kada nas je druga strana naoko povrijedila s predumišljajem, valja imati na umu da je i tada ona vrlo vjerojatno reagirala na neku svoju raniju, potisnutu povredu koju nije bila u stanju procesirati u trenutku kada se dogodila. Stoga, reagirajući neadekvatno prema nama, ta osoba možda izražava svoju ljutnju, bijes, ili čak mržnju prema nekoj drugoj osobi, osobi koja ju je povrijedila još u djetinjstvu, ili prema svojoj nemoći da se od nje obrani, a mi smo iz nekog razloga tu povredu samo pomogli izvući na svjesni segment. Upravo radi ovoga – niti tada povrjeđivanje ne bi trebali doživjeti osobno.

Povrjeđivanje se uvijek događa kao posljedica nesvjesnosti, a nesvjesnost je s druge strane rezultat neke ranije proživljene traume koja je reducirala našu percepciju i učinila nas necjelovitima. Dok god sami sebe ne iscijelimo neprestano ćemo se kretati u začaranom krugu nanošenja i primanja boli, povrjeđivanja i povrijeđenosti.

Posljedice neopraštanja

No sa zadržavanjem takvih emocija u sebi, s njihovim potiskivanjem i odbijanjem opraštanja (svjesnim ili nesvjesnim), u sebi taložimo negativnu energiju onih koji su nas povrijedili, potvrđujemo svoju nemoć pred životom, te postajemo taoci vlastite boli. S neopraštanjem, stalno i iznova bivamo povrjeđivani od jedne te iste energije, od istih ljudi i njihove boli, no najviše – od sebe samih.

Neopraštanjem blokiramo i velik dio svoje konstruktivne, stvaralačke energije, koja se, usmjerena na povrijeđenost, bol, zamjeranje ili mržnju ne može izraziti u svojim kreativnim potencijalima, već kao takva i sama jedino može razarati.

Oprostiti nije lako

Pa unatoč svemu tome, oprostiti nije lako. Što je povrijeđenost koju smo doživjeli veća, biti će nam teže otpustiti ju. Ponekad ćemo tu bol u sebi čuvati godinama, desetljećima, ili čak cijeli život – podsvjesno računajući da ćemo ako oprostimo, drugoj osobi poručiti da je u redu to što nam je napravila, ili da ćemo otpuštanjem izgubiti sebe. No upravo suprotno – otpuštanjem svoje povrijeđenosti i potpunim opraštanjem, konačno ćemo integrirati dio sebe koji je ostao zarobljen u boli, iscijelit ćemo svoju povrijeđenost, a samim time prestati u svoj život privlačiti sličnu bol. Upravo je zbog toga naša sposobnost da otpustimo i oprostimo onima koji su nas povrijedili odraz naše zrelosti i poštovanja prema sebi samima.

Pravo i istinsko opraštanje nije uvjetovano. Ono se ne događa kada to želimo, kada tako racionalno odlučimo, ili kada nam se osoba koja nas je povrijedila za svoj čin ispriča. Ono se događa spontano, neočekivano i bez napora, tek onda kada smo za to istinski spremni i duhovno zreli.

Autorica teksta je Egli Ilić, Life Coach, više o njezinom radu saznajte ovdje.

Izvor: funkymem.com