Mnogi terapeutski pravci smatraju da su nam glavne traume nastale u djetinjstvu, zbog roditeljskog neodobravanja, i da su uzrok naših sadašnjih problema. Stoga sugeriraju da otkrijete i iscijelite svoje unutarnje dijete, a da roditeljima oprostite.

Činjenica jest da smo prve povrede doživjeli već u najranijem djetinjstvu, ali uzrok tih trauma nije nastao tada. Ovo je važno razumjeti, ako se želite iscijeliti.

Uzrok naše jedine boli je činjenica da smo se rodili sa zaboravom o svojoj istinskoj prirodi. Pošto toga nismo bili svjesni, uzrok boli smo „pripisali“ roditeljima i stvorili energetski utisak da je bol nastala jer nas oni nisu bezuvjetno prihvatili.

Zato je glavna emocija koju iz tog doba nosimo ogorčenost zbog neprihvaćenosti, koja je uglavnom nesvjesna, ali poprima razne oblike i muči nas svakodnevno. Na fizičkoj razini se pojavljuje kao bolest, na emotivnoj razini kao tjeskoba i nezadovoljstvo, a na mentalnoj razini kao obrazac ponašanja.

Ogorčenost je zapravo blokirana energija koja traži svoj odušak. Uglavnom truje međuljudske odnose, jer se pojavljuje uvijek kada se želimo autentično izraziti i ne dozvoljava nam da ostvarimo ono što istinski želimo.

Jedini način kako ćete se toga riješiti jest da preuzmete odgovornost za sve situacije i odnose u svom životu, odnosno da postanete svjesni da ste vi uzrok, a ne posljedica zbivanja u sebi i oko sebe.

Kroz primjer ću vam pojasniti. Otac moje dobre prijateljice doživio je moždani udar prije godinu dana i oduzeta mu je lijeva strana tijela, tako da je nepokretan, pa prijateljica vodi brigu oko njega. S vremena na vrijeme ih posjetim i uvijek gledam i slušam istu priču. Iako mu daje svu pažnju, čak je zanemarila i svoj život, on nema osjećaj da dobiva dovoljno pažnje i ljubavi.

Sigurna sam da bi se isti trenutak „deblokirao“ i stao na svoje noge kad bi preuzeo odgovornost za svoj život. Što bi trebao učiniti? Samo(!!!) shvatiti da je on sam izabrao iskustvo zaborava i da ga nitko nije povrijedio, te da je njegova (nesvjesna) odluka bila proći kroz iskustvo neprihvaćenosti kako bi spoznao što je ljubav. Moždani udar mu odlično pokazuje gdje se zaglavio.

Primjera je bezbroj, koliko i ljudskih sudbina i svatko svoje nezadovoljstvo pokušava objasniti i riješiti na svoj način. A svi smo nezadovoljni jer smo uvjereni da ne dobivamo zasluženu pažnju, poštovanje, priznanje, razumijevanje… od nama važnih ljudi, onih na koje smo isprojicirali potrebu da nas prihvate.

Stoga je toliko teško povjerovati da smo odgovorni za to što nas djeca ne poštuju, partner izbjegava i vara, prijatelji ogovaraju, a poslodavac ne plaća. „Zar sam za sve to sam/a kriv/a, pa to je zadnje što želim“, reći ćete.

Odgovornost nije krivnja, to je jednostavno svijest o tome što je istina, a što zabluda. Istina će vas osloboditi zablude, i što je prije prepoznate i prihvatite, to bolje. A istina je da je vaše Istinsko Biće – JA JESAM, ono što vi zaista jeste, ono što ne stari, što ne umire, što je vječno. Ono je dio Jednog, isto kao i što je kap mora dio mora.

Rođenjem se odvajamo od Jednog, kao kad čašom zagrabimo vodu i dio vode izdvojimo. Ta čaša je naše tijelo i osobnost. Na fizičkoj razini mi jesmo međusobno odvojeni, što nam omogućuje iskustvo individualnosti, ali istodobno duša „zna“da je dio Jednog i uvijek se teži spojiti s Cjelinom. To „znanje“ se nalazi u svakom čovjeku, a smješteno je u našim srcima. To je ljubav koja uvijek teži ka spajanju, ka jedinstvu.

Čim se dva bića nađu u odnosu, ta težnja se automatski aktivira. To nas pokreće jedne prema drugima. Međutim, moguća su dva potpuno različita ishoda. Prvi je radost zbog izražavanja ljubavi, a drugi je strah od ljubavi. Nažalost, većina živi u strahu.

To je zato što većina nije spoznala svoje Istinsko Biće, pa sebe doživljava isključivo kao odvojen i ograničen entitet. Ali činjenica što smo fizički odvojeni nije uzrok naše boli, već je to uvjerenje da su fizička i duhovna dimenzija odvojene. Zato, kada god nešto iz dubine duše i srca poželite, osjetite zapravo bol zbog odvojenosti.

I u tome je paradoks ljudske patnje. Patimo zato što mislimo da smo odvojeni, a ne znamo da nikada nismo bili i ne možemo biti odvojeni od sebe, od svoga postojanja. Tek kada osvijestimo i shvatimo zbog čega nam je bilo potrebno iskustvo ne ljubavi, tada to iskustvo možemo slobodno napustiti, te izabrati istinu i ljubav. To je proces praštanja sebi zbog zaborava, u kojem osvještavamo istinu da nas nitko nije povrijedio, nego smo jednostavno zaboravili istinu o sebi.

Došlo je vrijeme da shvatimo da su drugi ljudi naša duhovna braća i sestre i da nam je ljubav jedina poveznica. Sve drugo su naše iskrivljene percepcije. To shvaćanje je odgovornost koja nas jedino može dovesti do svoje cjelovitosti i ljubavi. A bez ljubavi naš život nema smisla, jer ne možemo ostvarivati svrhu i zadaću radi čega smo se rodili.

Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti

Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.

Izvor: http://www.monitor.hr/clanci/odgovornost-omogucuje-ljubav/27549/