Zajedništvo je svijest da smo svi povezani u cjelinu u kojoj ostvarujemo zajednički cilj. Zajedništvo omogućuje opstanak, razvoj i napredak pojedinaca i društva kao cjeline.

Što smo svjesniji, to nam je širi obuhvat definicije zajednice kojoj pripadamo. Nekome je zajednica obitelj, nekome nacija, a nekome Planet. Naravno, šire uvijek obuhvaća uže. Kriterij zajedništva je potreba da zajednica opstane.

Zato je logično da ljudi osjećaju pripadnost zajednici, kada im je zajednica u kojoj žive ugrožena. Tada im se automatski aktivira nagon za samoodržanjem, koji oslobađa potrebnu količinu životne energije da se „prijetnja“uspješno svlada. Stoga su mnogi čak postali ovisni o adrenalinu i simuliraju opasnost, kako bi osjetili da su „živi“. Tučnjave na nogometnim stadionima su jedan od primjera. Naravno da to nije zajedništvo, kao što ni navijači drugog tima nisu stvarna opasnost.

Na višem nivou svijesti, zajedništvo se osjeća kao potreba da se zajednica u kojoj živimo razvija i napreduje.

To je i odgovor na pitanje zašto sada, nakon rata, nemamo više zajedničkog cilja. Pitamo se zašto sada, kad smo slobodni i neovisni ne udružujemo snage i ne surađujemo, nego gledamo kako prevariti jedni druge i zgrnuti što više za sebe. Što se to dogodilo, zar smo se promijenili preko noći?

Problem je što se uopće nismo promijenili. Obrana suvereniteta i integriteta je ljudska potreba na nižoj ljestvici razvoja, jer se aktivira automatski i nesvjesno, uvijek kad zajednici prijeti opasnost. Zato društva i pojedinci koji nemaju potrebu za samoodržanjem propadaju.

Potreba za blagostanjem i napretkom se nalazi na višoj razini razvoja ljudske svijesti i za nju je potrebna svjesna odluka svakog pojedinca. Zato izgleda da je teže ostvariti blagostanje nego neovisnost. To je donekle i točno, jer neovisnost ima vidljivog neprijatelja, a blagostanje nevidljivog.

Nakon rata nas je dočekala ta druga, nevidljiva opasnost, s kojom se nemoguće boriti, jer je ne doživljavamo kao opasnost. To je ovisnost o drugima. Obrana i ovisnost su dvije strane iste medalje. U obrani, druge doživljavamo kao neprijatelje koji nas ugrožavaju, dok u ovisnosti druge doživljavamo kao svoje spasitelje. U oba slučaja, o drugima ovisi hoćemo li „preživjeti“.

Mi se nalazimo upravo na prekretnici. Imamo šansu napraviti evolucijski skok. Na to nas prisiljava nezaposlenost, nestašica i opće siromaštvo. Ili ćemo se prosvijetliti ili ćemo propasti.

Nedavno je naslovnica jednog dnevnog lista objavila preko cijele stranice vijest: Hrvati, propast ćete! Znatiželjno sam zastala pred kioskom da pogledam tko nam to tako lucidno i uvjerljivo poručuje.

I uopće se nisam iznenadila kad sam vidjela da to predviđa Svjetska banka. U svojoj studiji o Hrvatskoj analizira glavni razlog našeg sporog ekonomskog rasta i ukazuje nam da ćemo propasti ako ne shvatimo da rješenje nije u ovisnosti, nego u radnoj produktivnosti.

U studiji se konstatira da je u Hrvatskoj stvorena kultura ovisnosti o naknadama, pa su ljudi manje motivirani tražiti posao, nego u mnogim zemljama EU. Stopa zaposlenosti radne snage u dobi od 15 do 64 godine u Hrvatskoj iznosi tek 57,1 posto, dok u mnogim zemljama EU prelazi 70 posto.

Svjetska banka procjenjuje da je u sljedećim desetljećima rast moguće ubrzati samo kroz bolju iskorištenost radne snage, povećanje njene produktivnosti i promicanje inovacija.
Stoga predlaže da se riješi problem nedostatka kvalificirane radne snage u odnosu na potrebe gospodarstva. U Hrvatskoj postoji veliki jaz između vještina koje se nude na tržištu i potreba gospodarstva, navodi se u toj studiji.

Kako je to moguće? Kako to da nema usklađenosti između ponude određenih profesija i potrebe za tim profesijama kad smo usvojili model liberalnog kapitalizma, koji bi trebao sve automatski usklađivati? Možda nam ipak nedostaje pravi strateški plan za razvoj gospodarstva, možda… ovo, možda ono. Svi osjećamo da nešto hitno treba promijeniti.

Zato hvala Svjetskoj banci što nam ukazuje na problem, iako ga jedino sami možemo riješiti. Naravno, ne tako da se ukinu socijalna davanja i porezi državi, jer je fiskalna politika (za sada) neophodna ekonomska regulativa.

Produktivnost ćemo povećati kad postanemo proaktivni i inventivni, kad shvatimo da nam je zadaća izraziti svoju kreativnost i opskrbiti druge ljude s rezultatima svoga rada.

Blagostanje je naše prirodno pravo. Ono je osobni odabir i ovisi samo o tome koliko je čovjek svjestan da svojim radom i životom aktivno doprinosi boljitku zajednice u kojoj radi i živi.

Ali mi još uvijek ne vjerujemo u prava rješenja.

Ne vjerujemo da nije dovoljno imati državu, i ne vjerujemo da je neophodno sudjelovati u njezinom životu. Država nije apstraktna tvorevina, jer smo to svi mi koji u njoj živimo. Baš kao što stanice u tijelu čine tijelo, tako svatko od nas čini zajednicu u kojoj živi, i zadužen je za djelotvornost jednog njezinog segmenta.

To je teško razumjeti ljudima koji još ne mogu prihvatiti odgovornost za svoj život i shvatiti da njihov život i sudbina ovise o njima samima. Stoga sindikati i radnici očekuju od države i poslodavaca da im osiguraju normalan standard življenja, a poslodavci i država gledaju kako radnike što više iskoristiti i što više zgrabiti za sebe.

Tako će vam biti sve dok budete vjerovali da vam drugi osiguravaju radna mjesta i daju plaću za vaš rad.

Ovisnički odnos je poguban i za onoga tko uzima i za onoga tko očekuje da nešto dobije. U takvom odnosu svi su gubitnici, jer se na kraju svima potvrđuje početna premisa da nema dovoljno za sve, samo što netko „bira“ da krade i otima, a netko očekuje dobit(i). Ljudi s ovisničkom svijesti su pohlepni, jer nikad nemaju dovoljno, koliko god dobivali ili uzimali. Pohlepa nije ništa drugo nego potreba da se popuni praznina zbog osjećaja necjelovitosti i nepotpunosti.

Krajnje je vrijeme prestati ovisiti o drugima i početi živjeti prema načelima blagostanja (vidi prethodne članke). Kako? Umjesto ovisnosti treba odabrati zajedništvo.

Prvi korak je shvatiti da se iz kolektivne svijesti siromaštva i ovisnosti ne izlazi kolektivno, već pojedinačno. Cijeli svijet može živjeti u blagostanju, ali ako vi ne promijenite svoju svijest, vi ćete i dalje biti siromašni i ovisit ćete o drugima. I obrnuto, svi oko vas mogu biti u strahu i krizi, ali vi ne morate.

Većina ljudi s kojima se družim nije u krizi, ne osjećaju recesiju i nemaju strah od vruće jeseni. Ti ljudi znaju da isključivo o njima samima ovisi koliko imaju posla i novaca.

Takav pojedinac je zdrava stanica društva i sa svojom svjesnosti utječe na promjenu svoje okoline. To je prirodna odgovornost ljudi koji znaju istinu, i jedini realan izlaz iz krize.

Zajedništvo se ostvaruje kroz suradnju, po principu zajedničkog cilja.

U sljedećim kolumnama opisat ću što znači suradnja i zajednički cilj i kako to konkretno primijeniti u životu.

.
Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)
Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.
Izvor: Monitor.hr