Recesija i kriza logičan su rezultat uvjerenja da nismo savršeni, da moramo teško i naporno raditi kako bi zaslužili ono što želimo, te da su svi životni resursi ograničeni. Zbog tih uvjerenja ljudi su pohlepni, međusobno se nadmeću, bore, lažu, kradu, svađaju, ratuju i ubijaju one koji im smetaju ostvariti ono što žele. Na isti način se ponašaju i prema sebi, jer kroz bolest i autodestrukciju, ubijaju i sebe.

.

.

Duhovna ekonomija počiva na pet načela, koje često spominjem u svojim kolumnama, u kontekstu raznih tema o kojima pišem, ali ih do sada nisam jasno definirala i opisala, pa sam odlučila obraditi svako načelo posebno, u narednih pet kolumni. To su: načelo dobrobiti, načelo zajedništva, načelo viška, načelo uvećanja i načelo usklađenosti. Ta načela su temelj nove ekonomije.

Isto tako često spominjem pojam paradigma, pa je upravo sada pravi trenutak da definiram i taj pojam, prije nego što detaljnije počnem pisati o načelima duhovne ekonomije.

Paradigma (uzorak, uzor, primjer, obrazac) je idejni prototip stvarnog svijeta u kojem živimo. Pojednostavljeno, fizički život i sve što se u njemu događa počiva na nekom mentalnom programu u koji vjerujemo da je istinit. Važno je razumjeti da se u životu potvrđuje i ostvaruje samo ono u što vjerujemo, a ne ono što želimo postići, bez obzira koliko se trudili i mučili. Zato je važno osvijestiti paradigmu koja određuje kako živimo.

Što je stara paradigma?

Stara paradigma je svjetonazor koji počiva na dva naizgled oprečna pogleda na odnos čovjeka prema Bogu: idealistički i materijalistički, a koji suštinski govore isto: čovjek je odvojen od Boga.

Idealistički svjetonazor tumači da postoji duhovni svijet, ali da je odvojen od fizičkog svijeta. Stoga je stoljećima prevladavalo mišljenje da je čovjek odvojen od Boga, a fizičko tijelo od Duše i Duha, te da je čovjek stoga nesavršeno biće koje ne zaslužuje Božju ljubav. Prema tom svjetonazoru, čovjeku se sugerira da bude dobar i poslušan u ovom životu, pa će, ako zasluži, otići u „nebo“, i spojiti se sa svojom Dušom i Bogom.

Materijalistički svjetonazor je druga krajnost, jer negira i poriče postojanje duhovne dimenzije. Njegovi zagovornici tumače da je Bog samo psihološka potreba čovjeka za nečim većim od sebe, jer je čovjek jadno, ništavno stvorenje, kojem treba nešto „veće“ što će ga zaštititi i dati mu osjećaj sigurnosti u ovom prolaznom svijetu materije, u kojem danas jesmo, sutra nismo.

Oba ova svjetonazora su stara paradigma, to jest skup uvjerenja koja polaze od načela odvojenosti (čovjeka i Boga), ograničenosti (božanske energije i svih njezinih oblika) i različitosti (oblika). Prema toj paradigmi čovjek sebe doživljava samo kao fizičko tijelo i um. Osjeća da je ograničen svojim tijelom, da je odvojen od ostatka svijeta, i da se razlikuje od ostalih ljudi i svih oblika postojanja. Sebe doživljava kao nesavršeno i nepotpuno biće i stalno je u potrazi za savršenstvom i ispunjenjem.

Prema staroj paradigmi, ljudi također vjeruju da su im ograničeni izvori hrane i ostali energetski resursi koji su im potrebni za život i opstanak. To im stvara stalni osjećaj nestašice i potrebu da osiguraju zalihe, ali i uvjerenje da jači i moćniji ljudi vladaju energetskim resursima, to jest svijetom.

Posljedice ovakvog svjetonazora su danas jasno vidljive na području ekonomije, jer su recesija i kriza logičan rezultat uvjerenja da nismo savršeni, da moramo teško i naporno raditi kako bi zaslužili ono što želimo, te da su svi životni resursi ograničeni. Zbog tih uvjerenja ljudi su pohlepni, međusobno se nadmeću, bore, lažu, kradu, svađaju, ratuju i ubijaju one koji im smetaju ostvariti ono što žele. Na isti način se ponašaju i prema sebi, jer kroz bolest i autodestrukciju, ubijaju i sebe.

Iako ovakav mentalni obrazac zovemo stara paradigma, točnije je reći da je to sadašnja paradigma, jer je to još uvijek dominirajuće stanje svijesti većine ljudi.

Što je nova paradigma?

To je svjetonazor koji počiva na prirodnom jedinstvu Duše, Tijela i Uma. Nova paradigma je zasađena prije dvije tisuće godina i toliko je vremena bilo potrebno da „nikne“ u ljudskoj svijesti.

Upravo se nalazimo u vremenu „nicanja“ i pojavljivanja nove paradigme, u vremenu velike promjene u ljudskoj svijesti. Novi obrazac zamjenjuje stari. Sve što se temelji na starom konceptu se raspada, jer jednostavno više ne funkcionira. Promjena je snažna i svakim danom se ubrzava. Ova transformacija se događa unutar svijesti svakog pojedinca, u svim aspektima života. Mijenja se svijest o tijelu, zdravlju, hrani, seksu, odnosima, radu, novcu… Kad se svijest mijenja, tada se to događa i manifestira na svim životnim područjima, iako je često pažnja zaokupljena jednim područjem života.
Ja najviše pišem o promjenama na području ekonomije jer to područje najviše „proučavam“ i zato ne mogu dovoljno naglasiti da će se novi ekonomski poredak bazirati isključivo na novoj svijesti o sebi, radu, suradnji, novcu i upravljanju novcem.

Da budem jasna, i do sada su se sve promjene događale unutar svijesti pojedinaca, ali toga nismo bili svjesni, pa nam je izgledalo da jedni drugima određujemo sudbinu, a da su pojedinci u toj igri „tko će kome ukrasti džepnu uru“, kako kaže Krleža, gubitnici ili dobitnici.

Sada je razlika u tome što su pojedinci svjesni promjena. Ljudi počinju osvještavati istinu da je jedini izlaz iz krize ono što ih je u krizu i dovelo. A to je ljudski um i vjera. Naš um služi onome kome vjeruje, i to u što vjeruje bez greške ostvaruje.
Međutim, mi smo ti koji biramo u što ćemo vjerovati. Možemo vjerovati u načela stare paradigme koja sam upravo opisala, ili u načela nove paradigme, koja ću opisati kroz naredne kolumne. Kriterij prema kojem ćete prosuditi u kojoj ste paradigmi nije ono što posjedujete ili kako vas drugi vide, već ono što osjećate. A svatko za sebe zna kako se osjeća.
Neki me čitatelji pitaju je li promjena svijesti, kao rješenje egzistencijalnih problema, ipak preradikalan pristup za „jednu nezaposlenu, samohranu majku“, ili „siromaha koji kopa po kontejnerima“.

Zapravo, pravo pitanje je za koga pišem ove kolumne, tko ih čita i je li nekome koriste?

Kao prvo, pišem ono što sam spoznala kroz svoje osobno iskustvo. To je moja istina i tako živim. Prošla sam mnoga iskustva stare paradigme i potpuno razumijem ljude koji se još nadaju da će na stari način riješiti svoje probleme. Zaista ne znam kako bih drukčije takvim čitateljima pomogla, osim da im iz srca poručim: ne morate više biti bespomoćna žrtva – izlaz postoji. Svi smo rođeni ostvariti svoj potencijal, i sigurno svatko ima nešto što može pružiti drugima. Smatram da ljude treba naučiti loviti ribu, a ne od njih stvarati ovisnike o pomoći. Naravno, ovo se ne odnosi na bolesne i nemoćne, jer njima prvo trebamo solidarno pomoći da ozdrave i skupe snagu za normalan život.

Ove kolumne ne pišem za ciljanu grupu, ali znam da će biti poticajne čitateljima koji traže trajna, istinska rješenja. Znam koliko je meni bilo korisno ovakvo štivo.

.
Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)
Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.
Izvor: Monitor.hr