“Ako Bog da…” – ovaj izraz često koriste stariji ljudi kada je riječ o događaju koji bi se trebao dogoditi, pogotovo ako se radi o malo daljnjoj budućnosti. Izraz možemo shvatiti ograničavajuće ako doživljavamo da će se to nešto dogoditi samo ako Bog odluči, ako nam se smiluje, ako vidi koliko mi to jako želimo i ako mu to dovoljno jasno kažemo i dokažemo.

I onda čekamo… Ako se ništa ne dogodi reći ćemo da, nažalost, Bog nije dao. Ako dobijemo što smo tražili reći ćemo da je Bog milostiv. Ako se pak dogodi nešto što nam nije po volji, e tu nastaje problem jer se pitamo kakav je to Bog koji želi da patimo. A mi smo, navodno, s naše strane napravili sve što smo mogli – prepustili smo u Božje ruke.

Ali gdje se nalazi to što nam taj Bog želi dati? Jel to pošiljka koja treba stići ako dovoljno dugo skrušeno molimo? I kakve to ima veze s onim što nam treba? Da bismo vidjeli, a poželjno i okusili, to što nam taj naš Bog želi i može dati moramo donijeti nekoliko odluka.

Kao prvo, moramo se odreći nemoći. Ne kažem da trebamo steći moć. Moć oduvijek imamo, samo smo je zarobili u okove nemoći. Proglasili smo se smrtnicima koji bi htjeli hodati putevima blagostanja, ali eto (rekli smo) ne možemo jer smo ipak „samo ljudi“. Problem je u tome što pod krinkom davanja moći Onom-koji-zna-bolje tražimo (ne)ispunjenje naših želja izvan nas samih.

Od programa nemoći odustajemo kada shvatimo da sve što nam se događa počinje i završava u nama. Samo preuzimanjem odgovornosti možemo izaći iz uloge žrtve i otpustiti ono u nama iz čega projiciramo naša iskustva. Odgovornost znači da smo spremni osloboditi se te uvjetovanosti i sad više nije pitanje u čijim su rukama uzde moći nego da li želimo toj beskonačnoj energiji dozvoliti da teče putevima čije razmjere naš um niti ne može pratiti.

Da bismo uopće mogli pojmiti prostranstvo iz kojeg nam taj naš Bog želi nešto dati, trebamo vjerovati da nam je stalno nešto dano. Da li mi to fizički vidimo ili ne, da li prepoznajemo vrijednost ili ne, da li nešto zovemo dobrim ili lošim – e to je jedna posve druga priča. To je naša priča. A ta priča nema nikakve veze sa tim što se događa, ali ima višestruke veze sa našim sjećanjima, uvjerenjima, iskustvima i ostalim programima koji uporno projiciraju našu stvarnost.

Bez obzira što se događa oko nas trebamo maknuti te slojeve značenja, prosuđivanja i daljnjeg programiranja koje smo navikli lijepiti na naša iskustva – i jednostavno reći Hvala. Možda uopće ne znam što se dogodilo i možda ne vidim niti ću ikad vidjeti zašto je to dobro za mene/nas, ali – Hvala. To je povjerenje. Jer kako da znamo što je dobro za nas kad ne možemo pojmiti cijelu sliku? Niti oči ni um ne mogu vidjeti toliko široko kao povjerenje. U onom trenutku kada vjerujemo da je sve u redu tako kako jest, sada i ovdje, upravo u tom trenutku smo ne samo primili nego i dali dozvolu za širenje granica primanja.

I sad kad smo iz programa nemoći natrag preuzeli odgovornost i svjesni smo da smo obasuti darovima iz škrinje beskonačnosti i da samo s povjerenjem možemo zakoračiti u širu sliku, možemo zagrabiti još dublje.

Sada više ne čekamo što će se dogoditi nego prihvaćamo igru. Da bismo prepoznali našu ulogu u toj igri moramo se podsjećati da prepuštanje i akcija ne isključuju jedno drugo. Svaka akcija je potpuna tek u prepuštanju i svako prepuštanje je potpuno tek u akciji. Ako molimo “neka bude volja tvoja” valja provjeriti da li se time odričemo akcije kao u onoj priči o brodolomcu koji je odbijao brodove jer je čekao da ga Bog spasi pa kad na kraju umre i očajno pita Boga zašto ga nije spasio Bog mu odgovara: “Pa slao sam ti brodove, ali ti si ih sve odbio.”

Svakog dana i svakog trenutka donosimo odluke, od onih koje zovemo životnim do najsitnijih misli sa kojima krojimo naše dane. I možemo odabrati što god želimo, a čak i kad ne donesemo nikakvu odluku niti poduzmemo ikakvu akciju – i to je također odluka. Ipak, trebamo biti svjesni da je svako naše djelovanje prožeto uvjetovanošću programa koje nosimo u sebi i tek prekidanjem tih veza može izniknuti djelovanje iz našeg istinskog Ja.

Dok tako kročimo svijetom s punom odgovornošću i povjerenjem veselo se uključujemo u igru beskonačnog davanja i primanja gdje nema točnih i netočnih odgovora… tu nas čeka ljepota života u kojoj možemo uživati sa luckastim smiješkom na licu. Taj osmijeh odaje da znamo da nam je već dano sve potrebno za kreiranje našeg puta, ne zato jer je Bog dao (jer to uopće nije upitno) nego zato jer smo sami sebi dali.