Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine promatrao prolaznike. Neka se djevojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči, radosno su zasjale kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.

„To je za moju sestru. Možete li mi je zapakirati kao dar? Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: „Koliko novaca imaš?“

Ona se podiže na prste, stavi na stol limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je ondje nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjkica i figurica.

„Hoće li biti dovoljno?“, upita ponosno. „Htjela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkako nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Siguran sam da će je dar jako razveseliti. Njezine su oči iste kao taj dragi kamen.

Trgovac je otišao u susjednu prostoriju i u zlatnocrveni papir zapakirao kutijicu. „Uzmi i pažljivo ponesi“, reče djevojčici.

Djevojčica uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine. Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac bio pažljivo zapakirao i upita: „Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?“

„Da, gospođice.“
„Koliko je koštala?“
„U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, tiču se samo mene i mojih kupaca.“
„Moja sestra je imala nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!“

Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati ga djevojci.
„Vaša je sestra platila najvišu cijenu, dala je sve što je imala.“

Izvor: preuzeto sa Interneta, autor nepoznat

Foto: Damir Barušić