Ne trebaš, budem ja… Ma, budem ja sama, hvala… Mogu sama… Jezik brže izgovori nego promišljena pamet, pa u većini situacija pokazujem koliko sam samostalna i sposobna, a ponekad i nezamjenjiva u svojim nakanama. Večeras, nakon što sam popljuvala svog partnera kako je “loše” poredao posuđe u perilici, razmišljam je li stvarno tako!?

Na mojem obiteljskom stablu uglavnom rastu samo takve žene. Nisam ni ja pala daleko od tog stabla. Premda na tom istom drvetu grane su već dobro savijene od svesamostalnih i svesposobnih žena. One dakako nisu pale sa stabla (bar ne još uvijek), ali se breme prenaglašene i predimenzionirane samostalnosti osjeti.

Što bi se dogodilo da su u nekim trenucima odlučile ostaviti svoje dijete da ga netko drugi pričuva na par dana? Da su nekoj gospođi dale da pospremi kuću umjesto njih, a one se provozale biciklom u nekom, do sada neistraženom smjeru? Ili još bolje, da su dopustile da muškarci kraj njih budu muškarci, promijene žarulju koja je upravo pregorjela ili pospreme posuđe? Bi li to značilo da su priznale da ih trebaju i da bez njih ne mogu?

Žene u mojoj obitelji zaboravile su dopustiti da im muškarac ponese teške vrećice iz dućana, jer one mogu same. Žene iz moje obitelji zaboravile su dopustiti sestrama i mamama da zbrinu njihovu djecu, jer one to mogu puno bolje i kvalitetnije.

Žene u mojoj obitelji zaboravile su da i restorani i fast food kiosci nude hranu, jer one božanski i neponovljivo kuhaju. Žene u mojoj obitelji zaboravile su da pospremiti kuću ne znači otkrivanje atoma, i da za to ne trebaš biti posebno kvalificiran i ekstra sposoban.

Žene u mojoj obitelji zaboravile su da ako povremeno dopustiš da taj netko ili nešto umjesto tebe odradi ne znači da ti to ne možeš sama, nego da dopuštaš i drugoj osobi da sudjeluje u tvom životu i da se pri tome osjeća dobro, pa bilo da se radi o rodbini, partneru ili profesionalcima koji naplaćuju svoje usluge, a ti im pri tome još pomažeš ukoliko možeš platiti tih 20 kuna po satu.

Zaboravile su da, na žalost, one koji nisu danas s nama, zamijenili su neki drugi. Da rijeka nije prestala teći niti se zaustavilo jedno godišnje doba. Sve se dalje odvija u dobro znanom poretku. S nama ili bez nas, ma koliko sebi djelovali nezamjenjivo i jedino kvalificirano.

Preuzimajući stalnu životnu ulogu muža, sestre, mame, šefa restorana, dadilje,servisa za čišćenje… ne pokazuješ uvijek da si sposobna, nego žena kojoj umjesto da pukne film s vremena na vrijeme i rastereti se svega čega može – ona razvija ludu teoriju. Onu istu koja misli da samo ona, jedina, može najbolje i nitko drugi ne može umjesto nje.

Na kraju se čude kako im nitko ne nudi pomoć, kako su umorne i nesretne, jer sve moraju same. Pregažene od umora poput pšenice poslije žetve.

Što ćeš… ljudi se navikli da ih ne trebaš, pa se više ni ne nude. A zašto i bi!? Ti ćeš to ionako bolje od njih, sama kao i uvijek.

Naučiš ljude da sve možeš sama i nikog ne trebaš, pa je teško i zagrljaj dobiti, a kamo li nešto drugo.

Napisala: Emina Pršić
autorica knjige Nedostaje? Ne. Dosta je!

.