Kod Damira sam došla po pomoć, ne znajući što me očekuje ni kako će on znati što mi je, kada ni sama nisam znala.
Čim je počeo naš tretman osjećala sam ugodno, toplinu i trnce kroz cijelo tijelo.
Odjednom sam mu počela pričati moj životni put, moje ne prihvaćanje da mi je umrla najdraža osoba koja me othranila. Užasna tjeskoba me zarobila i taj dan kod Damira sam osjećala ponovno istu bol, tugu koja me razdirala. Plakala sam kao malo dijete. Ja sam zaboravila živjeti dalje, zarobila me prošlost.
Nakon što sam se isplakala, osjetila sam neopisivi mir. Lakoću.
Znala sam u tom trenutku da sam nešto otpustila što me je kočilo.
I da sada mogu dalje.
Praktični savjeti koje sam dobila u slijedeća dva susreta učinili su me sposobnom da se smijem, veselim, dišem, plešem.
Konačno sam opet počela živjeti. Hvala.

U moru terapeuta, iscjelitelja i raznoraznih healera, sasvim “slučajno” nailazim na Damira koji se ističe po svojoj jednostavnosti.
Pristupačan je i lako se dogovaramo.
Rad s njim rezultirao je novim uvidima tj. jednoj novoj svjesnosti i razumijevanjem životnih situacija, sebe i života općenito. Svojim pristupom, pomogao mi je da promijenim pogled na život i ono što mi se događa te sam stekla jednu novu dimenziju povjerenja u Život zbog čega sam danas bezbrižnija i sretnija osoba.
Damir je vrlo temeljit i predan u radu, strpljiv i prijateljski nastrojen. Razgovori su bili ugodni, opušteni i optimistični, lišeni misticizma, često prožeti odličnim smislom za humor!
Topla preporuka za sve koji su spremni preuzeti odgovornost za svoji život i ostvariti napredak konkretnim radom uz Damirovo vodstvo, podršku i prijateljski pristup.
Damire, hvala ti što si tu za mene

Tek kad sam upoznala Damira, shvatila sam koliko gubim života i svih njegovih radosti jer nisam znala gledati ili sam gledala a nisam vidjela.
Otkrio mi je snagu za koju nisam znala da je imam i kroz razgovore mi je pomogao da shvatim da mijenjajući sebe i prihvaćajući druge takvima kakvi jesu, svijet postaje bolje mjesto za život.
Prestala sam osuđivati druge i kriviti ih za moje neuspjehe, osvijestio mi je da sam ja jedina osoba koja ‘kroji’ svoj život. Na meni je da li ću upaliti svijetlo ili biti u tami.
Palim svjetlo.
Hvala Damir!

Kad smo počeli razgovarati nisam mislila da se mogu toliko zbližiti s nekim “tako” drugačijim.
Stvorio si za mene sigurnu zonu, ispričala sam ti stvari koje nikom nisam rekla, boli, strahove, uvjerenja, ono čaga se bojim i sramim.
Nema glume, takva si kakva si i prihvati to – rekao si mi odlučno. To mi je trebalo.
Snaga da se prihvatim.
U našim razgovorima nekad si me uznemirio, a većinom smirio.
I kad si me uznemirio znala sam da to trebam prihvatiti jer si ukazao na ranu koju imam.
Sviđa mi se i taj humor koji se provlaci kroz naše razgovore.

Da nije bilo tebe, ne bi danas bilo mene.
Hvala ti.

Zaboravila sam trčati po dvorištu i puhati maslačke.
Zaboravila kako sunce lijepo grije kosti, iako mi pjega po licu i koži odmah skače.
Zaboravila sam slušati ptičicu kako lijepo pjeva…zaboravila sam…dragi mali ptič!
Zaboravila sam i pisati u rimi, a to sam tako dobro znala…
Zaboravila sam kako je trava meka, kako netko, negdje i na mene čeka
Zaboravila sam igrati se s oblacima, razno raznim oblicima.
Zaboravila sam puno toga, a sad si me na to podsjetio.
I naučio da ponovo to i tako mogu živjeti!

Mislila sam, ajd idem probati.
Još jedan koji se bavi čiribu čiriba tehnikama, ali drugog rješenja ionako nemam.
Zdravlje, odnosi, financije. Sve me mučilo. Nije bilo nijedne svjetle točke ili kako si mi kasnije pokazao nisam tog trenutka vidjela niti jednu svijetlu točku u svom životu.
A bilo ih je. I ti si mi ih pokazao.
Na vrlo jednostavan, rekla bi čak i znanstven način. Bez čiribu čiriba.
Na način koji mi je jasan, koji sam odmah razumjela. I odmah počela provoditi u praksi.
Pa uz manje intervencije kod tebe, djeluju ti napuci kod mene evo već 15 ak godina.
A i prijatelji smo postali.

Najbolja prijateljica me poslala k tebi. Teškom mukom sam odlučila ići.
Time što me natjerala da idem k tebi postala mi je još bolja.
Hvala njoj i tebi.

“Diši. Pleši. Pij vodu. Promatraj što radiš.
Slobodno puši ali budi svjesna kad pušiš.
Promatraj sebe.”
Rekao si ti meni puno toga više na prvom našem druženju koje je trajalo oko sat i pol ali ja sam zapamtila samo ovo.
Bilo mi je pomalo glupo da bi mi to pomoglo, ali mi se neprestano to vrmzalo po glavi.
Toliko da sam došla i drugi put.
Kad si tada pitao što sam zapamtila od prvog susreta i kad sam ponovila tih par riječi ili rečenica, rekao si mi da je to “sasvim dovoljno”. Bila sam još više zbunjena.
Ali nakon tog drugog razgovora sve mi se posložilo. Vidjela sam da moram biti svjesna jednostavnih stvari iz svog života da bi mogla učiti velike.
Naučio si me na kraju da su upravo te “male” stvari ” najveće”.
Naučio me jednostavnosti, fokusiranju, jasnoći, bitnome, što je moj doživljaj nečega a što su činjenice.
Jasnoća i mir. Tako malo a tako puno.
A i cigarete su otpale iz mog života ;-)

Trebala sam nešto HITNO da me podigne, da se nešto dogodi neko svjetlo i nada da život ima smisla.
“Polako, uspori, nemoj se žuriti, imamo vremena , a i ti imaš vremena” – rekao si mi te riječi, one koje sam najmanje htjela čuti jer se meni JAKO žurilo.
Pomislila sam da me nisi dobro čuo ili razumio, jer ja trebam neku slamku spasa ODMAH. I oštro sam ti prigovorila.
Nakon tvog objašnjenja, suze su počele nezaustavljivo teći. Pružio si mi maramice ( bile su na malom stoliću, očito već spremne za mene) i u šutnji sa blagim osmjehom me promatrao.
Nakon nekog vremena sam te upitala “smijem li te zagrliti”. Ti si samo raširio ruke. A ja sam se počela smješiti.
Hvala ti prijatelju !